Kata (83) i Zorka (76) iz Pule o životu kakvog više nema: 'Nekad se s jednom plaćom živjelo dobro, a za Osmi mart smo radile skraćeno'

U Domu za starije i nemoćne Alfredo Štiglić u Puli dvije su korisnice, Kata (83) i Zorka (76), s nama podijelile svoja životna iskustva, od rada u nekadašnjim pulskim poduzećima i vojnim objektima do sjećanja na proslave Dana žena, obiteljskih trenutaka i životnih izazova.

Njihove priče govore o radu, obitelji, bolesti, ali i vremenu kada su, kako kažu, radnici i radnice imali više zajedništva i sigurnosti.

Rad u Domu armije i vojnoj Puli

Kata je rođena je 1943. godine, a u Pulu je došla 1970. s malim sinom. Zaposlila se kao konobarica u vojnim objektima, najviše je radila u Domu armije, a kasnije i na Muzilu i Katarini.

Prisjeća se da su se u to vrijeme redovito organizirale proslave za radnike.

“Uvijek su nam spremali fešte za 8. mart. Ako je baš trebalo nešto raditi, radile bi do deset sati, a poslije toga išlo se na feštu. Bilo je jelo, piće, muzika i ples. Sve dok nije došao taj nesretni rat”, prisjeća se.

Radnice su redovito dobivale i poklone. “Najčešće smo dobivale karanfile, ali jednom smo dobile i kristalne zdjelice za voće ili bombone.”

Od jedne plaće se dobro živjelo

U Pulu je, kaže, došla s djetetom od sedam i pol godina i brzo dobila nužni smještaj na Barakama. Prisjeća se da je tada bilo lakše živjeti. Od svoje plaće uspijevala je kupovati kućanske aparate i opremiti stan.

“Jedno odplatim, drugo kupim. Za šest mjeseci sam stan uredila s novim namještajem.”

Ipak, radni tempo bio je iznimno naporan. Nakon dnevne smjene znala je navečer ponovno ići raditi.

“Radila sam po 18 sati. Ako sam bila u dnevnoj smjeni, navečer sam išla u Dom armije u sedam sati i radila dok je bila muzika, nekad do ponoći, nekad do dva, nekad do zore. Ali mi je sve to bilo jako dobro plaćeno”

S njom se slaže i Zorka: "Prije se bolje živjelo, i to ne samo zato jer smo bile mlade. I s malom plaćom si mogao malo po malo sagraditi kuću i dobro živjeti. Danas toga nema".

Mala plava vazica

Jedna od uspomena koja joj je ostala posebno draga vezana je uz sina. Jednog dana, nakon jutarnje smjene u Mornaru, došla je kući i na stolu pronašla malu plavu vazicu s ljubičicama i čestitkom.

“Na kartolini je pisalo ‘mojoj najdražoj mami’. Tu sam vazicu čuvala i nosila sa sobom gdje god sam išla.”

Selila ju je iz stana u stan, a kasnije i u kuću koju je obitelj izgradila 1994. u Vintijanu. Međutim, jednog dana vazica je nestala.

“Ne znam je li ju netko odnio ili što se dogodilo, ali meni je bila nešto posebno.”

Rad u Astri: brzina i težak posao

Druga sugovornica, Zorka, ima 78 godina i rođena je u Križmanima kod Žminja. "Udala sam se sa 17 godina. Rodila sam s 19 i onda s 24 opet", kaže nam.

Radila je u vodnjanskoj tvornici obuće Astra od 1967. do 1990. godine. Opisuje kako je proizvodnja bila organizirana u krug u kojem je svaka radnica imala svoj zadatak.

“Morale smo biti brze. Svaka je radila svoj dio i posao je morao stalno ići dalje. Kad bi cipela došla na kraj, gornji dio je već bio gotov.”

Radila je na više poslova, od lijepljenja i šivanja do završne kontrole. Prisjeća se i kako su se u Astri nekada obilježavali praznici, posebno 8. ožujka.

“Tada se to slavilo i poštivalo više nego danas. Dobivali smo staklene zdjele ili ukrasne posude, a pustili bi nas i dva sata ranije s posla da možemo otići na piće ili pojesti nešto s društvom.”

Nesreća, bolesti i borba

Njezin život obilježile su i zdravstvene teškoće. Nakon prometne nesreće mjesecima je bila u gipsu, a kasnije je prošla brojne operacije i terapije.

“Bila sam po bolnicama i toplicama, u Istarskim i Varaždinskim. Sa štakama sam hodala.”

Zbog zdravstvenih problema kasnije je otišla u invalidsku mirovinu. Osim toga, 26 godina brinula je o suprugu koji je bolovao od Parkinsonove bolesti.

“Sedam godina bio je nepokretan. Često sam dolazila k njemu. Imala sam kolica na baterije pa sam ga vodila na kavu ili čaj. Veselio se kao malo dijete.”

Novi život u domu

Nakon suprugove smrti još je sedam godina živjela sama, a zatim je odlučila doći u dom. U Štiglić je došla tijekom pandemije kada se oslobodila jednokrevetna soba.

“Rekla sam socijalnoj radnici da me zove samo ako bude slobodna soba. Kad je bila korona, nazvali su me i došla sam.”

Danas kaže da je zadovoljna. “Tu sam da se odmorim. Slobodna sam, mogu pjevati, raditi što hoću i pomoći drugima ako treba.”

“Žene drže tri, a ponekad i četiri kantuna kuće”

Govoreći o položaju žena, obje se slažu da su žene kroz život nosile veliki teret, i na poslu i kod kuće.

“Žene drže tri kantuna kuće”, kaže jedna. Druga dodaje: “I četiri.”

Ipak, primjećuju da se vremena mijenjaju i da danas mnogi muškarci više sudjeluju u kućanskim poslovima nego nekada.

“Danas ima muževa koji kuhaju i rade više od svojih žena. Znate, živjela sam na selu, kada bih došla doma čekala bi me stoka, kampanja i ostalo. A danas mlade žene ne znaju šta je to. Dođu doma i listaju po mobitelu, a neka muž kuha. Njima je danas jako lijepo", kaže Zorka.

Poruke mladima

Na kraju razgovora obje su uputile poruke mlađim generacijama.

“Mladim ženama poručujem da budu dobre, da drže svoje muževe i poštuju roditelje”, kaže Kata.

Zorka dodaje savjet i za muškarce:

“Poštujte žene, volite se, pomažite jedni drugima i zajedno odgajajte djecu.”

Poseban pozdrav Kata je poslala prijateljicama iz Vinkurana, Vintijana i Premanture s kojima je nekad bila aktivna u sindikatu. 

“Bilo je to lijepo vrijeme”, zaključuje.