'Istra mi je stvarno draga, radujem se susretu s publikom. Ponesite srce pa ćemo skupa pjevati'

U povodu Međunarodnog dana žena, jedan od vodećih glazbenika domaće estrade stiže u Istru. Popularni splitski glazbenik Goran Karan, autor megahitova poput "Lipa si lipa", "Ostani" i "Prozor kraj đardina", sa svojim bendom Vagabundo održat će dva koncerta: prvo će 7. ožujka s početkom u 19 sati nastupiti u Spomen domu u Pazinu, a idućeg dana, 8., stiže u umašku dvoranu „Antonio Coslovich“, gdje svira u 20 sati.

- Bit će to, kako ste najavili na društvenim mrežama, unplugged koncerti, „bez struje, s više srca i blizine“. Što publika može očekivati, hoće li to biti presjek cjelokupnog stvaralaštva ili pripremate neka iznenađenja i goste?

- Bit će to prilika da se nađemo na jednom mjestu: mi ćemo podijeliti naš doživljaj pjesme, a publika će, nadam se, doći s onima koje vole ili barem s onima koje vole u srcu jer su dopustili tim pjesmama da budu zvučna slika njihovih ljubavi. Kad sam rekao da će biti unplugged, vjerojatno ćemo puno više koristiti akustične instrumente zbog same prirode prostora koji su intimniji, bliskiji, gdje ljudi sjede, i nije potrebno davati toliko plesnoga ritma.  Posve je drugačije kada ljudi stoje na koncertu.

- Upravo snimate spot za novu pjesmu. O kojoj se pjesmi radi, o čemu ona govori i hoćete li je predstaviti istarskoj publici?

- Odsvirat ćemo neke pjesme koje dosad nismo, predstavit ćemo novu koja premijerno izlazi za 8. mart, a zove se „Moje malo sve“, tako da se radujem susretu s publikom. Ponesite srce pa ćemo skupa pjevati.

Za pjesmu „Moje malo sve“ napisao sam stihove i glazbu, Nikša Bratoš je producent i aranžer, a što se tiče spota, redatelj je Šibenčanin Željko Petreš, također moj dugogodišnji prijatelj i suradnik. Glavni ženski akter u spotu je naša predivna Almira Osmanović, izvanredna žena i sjajna umjetnica. Ovo je naša ponovna suradnja nakon puno godina. Almira i ja smo se upoznali još 2000. kada je radila koreografiju za Aleksandru Maksimović koja je plesala na pjesmu „Kad zaspu anđeli“ s kojom smo tada išli na Eurosong u Stockholm, tako da smo obnovili prijateljstvo. Bilo mi je veliko zadovoljstvo surađivati s takvom velikom umjetnicom i nemala čast dati njezino lice toj pjesmi.

- Je li u najavi novi album, planirate li u digitalnoj eri izdati LP ili CD?

- Ja sam dužan svojoj publici album već odavno. Izašlo je toliko pjesama koje nisu objedinjene pod jednim naslovom, a ono što je još ljepše od toga je što postoji velik broj pjesama koje u ovom trenutku imam, što snimljene, što napisane i od kojih mogu izabrati što ćemo dalje. Ove godine bi trebalo napraviti jednu situaciju u koju ćemo utkati izdanje albuma u varijanti i CD-a, ali i na svaki mogući način na koji se danas glazba može prenijeti bežičnim i svim ostalim putovima do publike. Jako sam željan predstaviti nove pjesme i mislim da toliko godina zajedničke ljubavi zaslužuje jedan poseban događaj i mislim da bi ova godina trebala biti ambicioznija, iako to nije baš prirođeno mom uzrastu. Međutim, puno puno lipih pisama se dogodilo, prvo u srcu, a onda i napisane, neke su i snimljene, a neke upravo snimam.

- Niste prvi put u Istri, gdje Vas publika rado očekuje. Vaša pjesma „Lipa si, lipa“ pobijedila je u Puli na festivalu Hit ljeta. Nastupali ste na Portarati za vrijeme adventa, u pulskom kazalištu. Koliko Vam znači povratak u Istru, među ovdašnju publiku?

- Meni je Istra stvarno draga. To je jedan tako poseban dio i Hrvatske i svijeta uopće, to je kraj s vlastitim, vrlo vrlo svojim načinom izražavanja, svojim nebom, svojom šumom, svojim morem, a opet na neki način vrlo, vrlo blizu, barem meni. Imam nekoliko divnih prijatelja: u Puli imam jednog prijatelja već 30 godina Dina Muhovića. Veći dio benda Vagabundo također je lociran u Puli pa će mi biti veliko zadovoljstvo da vidim kakva je situacija. U Puli ćemo napraviti određene pripreme za ove koncerte, tako da će biti Karan i fuži i tartufi i  Vagabundo bend.

- Za posljednji album „Glas juga“, na kojemu ste autor većine pjesama i glazbe, 2019. godine dobili ste Porina. Koliko Vam je značila ta nagrada s obzirom da ste i prije toga niz godina bili priznat i vrlo popularan autor zabavne glazbe? Je li to bio podstrek za novi album, zbog čega ga dosad niste izdali?

- Nagrade su na neki način dobrodošle, a s druge strane je prava nagrada ono što publika veže uz pjesmu koju si imao prilike napisati i pjevati. Trofejne sobe ja u svom životu nemam, nemam svoju kancelariju, ured u kojem bih predstavio vlastitu veličinu i impresionirao ljude koji ulaze unutra kako bismo sklopili što unosniji posao. To jednostavno ne postoji u mom životu, tako da što dođe od te, u šali ću reći, staklarije, najčešće završi kod moje majke. Najdraža nagrada su mi priče, kad mi dođu ljudi sa svojim životnim pričama. To su najljepše nagrade, najveći biseri i razlog bavljenja glazbom. Osim ovih užih sebičnih dođi, ostani, molim te, volim te. Malo ironiziram, ali meni puno znači svaka pjesma koju sam pjevao, poglavito ove koje sam napisao jer svaka ima svoju adresu. Međutim, dok se ne dogodi da to ljudi prihvate kao svoje, dok ne kažu onoga koga vole tom pjesmom kako ga i koliko vole, dotle sve ostaje na nivou između mene kao izvođača ili autora i osobe kojoj je to napisano, što je vrlo bitna stvar, ali samo u mom životu i, nadamo se, u životu te osobe. Ali ovako, kad ljudi to prigrle i svojim ljubavima zagrle tu pjesmu, onda to ima puno, puno veće značenje.

- Jeste li kolekcionar, ljubitelj vinila? Koje biste albume izdvojili, koje autore?

- Godine koje sam proveo slušajući sjajne kolege, kad sam tek u želji bio glazbenik, obilježili su raznorodni autori svjetske i domaće glazbe. Ono što je jako dobro danas jest opet posjetiti ta mjesta koja su ti nosila ono dobro i onu želju, koja su te, na neki način dirala u srce, bilo da su te poticala na akciju ili te na bilo koji način činila osjetljivijim, to je zaista divno poslušati ponovno, vidjeti koliko je ostalo ljubavi. E pa mogu reći da je ostalo jako puno: sve ono što sam nekad slušao volim i dan danas poslušati. A to su bili Zdenko Runjić s kojim sam imao prilike surađivati i pisati pjesme za Olivera, u prvoj fazi njegovog stvarno divnog glazbenog puta. Zdenko Runjić je pisao divne melodije, neki put i stihove, tu su i Jakša Fiamengo, Tomislav Zuppa, divni stihopisci…Sve nekakve pjesme koje su se dale lako otpjevati, koje je moje srce isto osjećalo. S druge strane, kad si mlađi, onda je energija znala biti jako bitna pa je tu bilo Bijelo dugme jer su bili bend generacije kojoj sam pripadao sve tamo negdje do zaključno s albumom "Bijelo dugme" iz 1984.

Od stranih uzora su bili Pink Floyd, Doors, Deep Purple, Jethro Tull, Led Zeppelin, The Who, nakon toga jako puno glazbe i Stinga i Cesarije Evore, tu je i Ray Charles. Sve te osobe su u svojim pjesmama utkale meni prvo želju,  a onda su mi neki od njih dali način kako se to točno radi tako da mi je to i dan danas zaista predivno. Kad govorimo o Oliveru, pjesma „Stine“ bila je jedna od pjesama koja možda nije toliko očit izbor, to mi je bilo stvarno divno. Izdvojit ću pjesmu „Pismo ćali“, albume Bijelog dugmeta „Šta bi dao da si na mom mjestu“ i „Bitanga i princeza“. Azra, prvi album, vau, to je bila revolucija, „Dark side of the moon“ Pink Floyda. Sretan sam što sam rastao u vrijeme kada su bili veliki autori i bendovi, i svirači i pjevači u svojim najplodnijim i najkreativnijim danima.

- Bili ste predstavnik Hrvatske na Eurosongu. Kakav uspjeh predviđate ovogodišnjem pobjedniku Dore, grupi Lelek, a što mislite o Istrijanima koji su nastupili na Dori? Koji Vas se najviše dojmio?

- Baby Lasagna je napravio veliku stvar, donio jednu mladalačku energiju, jednu sigurnost, samouvjerenost, jednu pravocrtnost odavde do tamo. Ušao je u srca svih, uz sjajan nastup, izvanrednu energiju. Jako jako dobra pjesma, scenski nastup i karizma.

Nešto što se dogodi i potrefi, i ta pjesma je zaista požnjela veliki uspjeh, te je godine meni bila i najbolja, iako sam shvatio u trenutku kad je pjevao Nemo da će to, s obzirom na vrijeme u kojem jesmo i pozadinu priče, kulturom koju živi Eurosong, da će to biti vrlo istaknuto. Mislim da je najveća stvar na svijetu što nas je Lasagna spasio što nismo bili prvi pa da ne moramo organizirati cijeli taj vrlo složen i tehnološki izazovan i nevjerojatan svemirski cirkus kakav je Eurosong.

Što se tiče Leleka, jako mi je drago što je odabrana takva pjesma koja ima svoju i težinu i posebnost i zapravo nastavlja s nekoliko prepoznatljivih pjesama koje nisu orijentirane u nekakav ili opći pop ili što neki od nas misle da će tamo slušati o nekim tamo zemljama. Znači, pjesma ima svoj pečat, originalnost, cure su je donijele vrlo uvjerljivo, ozbiljno i to će biti sigurno zamijećeno. U kojoj mjeri i kako, teško je predvidjeti, ali siguran sam da su one točan odgovor i ja im želim svu sreću i da im se dogodi sretan dan pa da nemaju razloga za lelek.

- Koautor ste uspješnog mjuzikla „Naša bila štorija“ iz 2017. godine. Planirate li se pozabaviti  tom formom glazbenog stvaralaštva, pripremate li neki novi projekt?

-„Naša bila štorija“ je jedan od oblika glazbe s kojom se velikom radošću bavim. Mjuzikl je zapravo najsloženija scenska forma jer uključuje i pjevanje i glumu i scenski pokret, vrlo često uključuje kostimografiju i sve drugo što čini scensku umjetnost, tako da sam zaista zadovoljan što sam imao priliku biti koautor tog mjuzikla s Nenom Ninčevićem.

Meni je to jedna od omiljenih stvari koju sam u životu pisao i sjajne su bile kolege: Severina, Danijela, Tedi Spalato, Giuliano, zaista izvanredna ekipa. Prije par godina a u Istri je jedno 500 ljudi uspjelo to vidjeti. Tu sam izveo dvije predstave „Ljubav je fer - priče iz moje ulice“. Tu sam nešto novo dobio iz one širine kakva je bila „Naša bila štorija“. U ovoj predstavi sam to sve sveo na solo mjuzikl, to je forma gdje si s publikom na ti i sve što se događa i glazbeno i dramski tumači jedna te ista osoba, u ovom slučaju ja. Praizvedbu je predstava imala u Dubrovniku na Lovrijencu i bilo je stvarno sjajno. Mjesec dana nakon toga je bila u Labinu, gdje je isto bilo izvrsno, čak smo imali i ono najbolje što ti se može dogoditi da ti se pokvari tehnika jer je ostalo samo golo srce na bini i publika je to prepoznala. Bili smo na malom trgu kod Špine, imali smo intimnu atmosferu, publika je to prepoznala. U tom je trenutku to djelo predstavljeno s 16 ljudima nepoznatih pjesama,: znači ništa nije bilo na provjereno, na staru slavu ili već prepoznate glazbene lovorike. Otada sam 4 pjesme predstavio, sve su bile vrlo uspješne, čak je pjesma iz mjuzikla za ovaj Božić bila top prije dvije godine baš na Božić. Prvi put da je u Hrvatskoj na Božić bila božićna pjesma prva na HRT top, odnosno kombinaciji svih radija.

Glazba je divna stvar. Glazba su i stihovi, pogotovo u ovom trenutku života najbitnije mi je da su stihovi uvjerljiv,i da ih mogu tumačiti iz svoje životne dobi, iskustva i da imaju prozor nade i vjeru u istinu. Veselim se svemu što dolazi i zahvalan sam na svemu što je bilo. Dragi ljudi, vidimo se uskoro!