Kurve, kocka i rakija: kako je Aldo jednom porukom zapalio cijelo selo

„Šibenik, Šibenik, kako šiba Šibenik / Nemo – ne mogu te nazvat, muti mi se imenik“, treslo je iz Matteovog JBL zvučnika.

„Ide mi, ide mi, u životu ide mi / Kako, kako smo se našibali, neka vide svi“, pjevao je Aldov unuk iz petnih žila na terasi, ne mareći za okolinu.

I Alda je ponijelo. Čuo je tu pjesmu Vojka V već petnaesti put zaredom. Najradije bi i sam, zaražen pumpajućim ritmom, počeo svojoj Mirjani nabrajati: „Šibaj, šibaj, šibaj...“, ne bi li je potjerao u kuhinju da mu spremi nešto za večeru.

Ali svejedno je bio nekako nemiran. Ne, nisu ga brinuli susjedi – nek’ mali gušta, ionako rijetko dolazi za vikend. Neka nabija koliko ga volja. Više ga je mučilo to što, koliko je shvaćao, pjesma ne slavi Šibenik kao grad, nego drogu koju danas, je li, šibaju svi.

Kao za vraga, baš tada stigla mu je poruka na Viber. Nestala je učas opuštenost subotnje večeri.

„Si vidija oni popis ča kruži okolo - gore su svi ki se tu poli nas drogiraju? Anke tvoj Matteić je na spisku. Kokain! Ča je pošlo po kriven, Aldo?“, pisao je susjed Valter u grupi lovačkog društva. Uslijedilo je nekoliko lajkova: Renato, Marino, Bepo, Bruno...

Valter je, naravno, proslijedio i taj famozni popis navodnih potrošača droge, koji je posljednjih dana putem poruka kružio Labinštinom i Pazinštinom. Aldo je čuo za njega, bio je top-tema. Ali tek sad ga je vidio.

Uz svako ime navedeno je koju drogu navodno troši. Pronašao je i svog unuka: „Matteo, kokain“.

Mobitel mu je ispao iz ruke. Opsovao je naglas, skidao i Boga i vraga, spominjao i pse i kurbe, i oba spolna organa.

Mirjana se stala u čudu križati, a Matteo je ugasio JBL i pohitao smirivati noneta. Kleo mu se u oba roditelja da se ne drogira: ne bi on nikad. Probao je samo travu, ali to, govorio je, puše i oni s vjeronauka, blagoslovljeni sa svim sakramentima.

Ali zašto je Matteo na popisu? On voli markiranu robu i teretanu, a zazire od seoskih poslova. Starci mu dobro zarađuju i trpaju ga džeparcem, kojim nemilice časti lijepe cure. Bio je Matteo savršena meta, razmišljao je Aldo. Taman dovoljno uspješan i fin da mu netko zločest natovari kokain. 

Aldu je mozak radio sto na sat, kao da je sam potegao dvije lajne. Netko je očito smjestio njegovom unuku. Odjednom je vjerovao Matteu, svom najvećem ponosu.

Uvijek je Aldo svemu pristupao diplomatski. Ako bi nekoga i zakačio, tek bi zagrebao po površini. Sve bi ostalo na razini doskočice. Znao je, istinabog, mnoge tajne, ali mrzio je tračeve i one koji ih bezočno šire. Radije je šutio. Ali više neće. Bit će izravan i surov kao nikad.

Otrovni Valter ovaj je put prešao granicu. Aldo je bio izvrgnut ruglu, stavljen pred zid, bez mogućnosti obrane.

Snažno je zagrlio unuka, pa mu naredio – baš kao Plenković tajnici kad daje otkaz ministru – da napiše poruku sljedećeg sadržaja:

„Valter: kurbe, Villach. Renato: kocka, Kaštel. Bepo: ljubavnica, Lindar". I još: „Marino: rakija, konjak. Bruno: tablete.“

Matteo je, slijedeći naredbe, odbrao grupu „Lovačko društvo Vepar“ i pritisnuo – šalji.

Na kraju, nono ga je zamolio još nešto: da mu na mobitelu promijeni melodiju za dolazne pozive – s „Bacit ću mandolinu“ na „Šibenik“.

I tek što mu je ispunio želju, telefon je počeo neprestano zvoniti: „Šibaj, šibaj, šibaj...“

Bit će sutra mirakul u selu, uskopitnut će se, zapalit svi živi, slatko je mislio Aldo, iznenađen što ga apsolutno ne muči grižnja savjesti.

Telefon je i dalje zvonio: „Ide mi, ide mi, u životu ide mi / Kako, kako smo se našibali, neka vide svi...“