Oni su prvi zaštitili istarski med: ‘I Istru i pčele nosimo u srcu, to je naša obiteljska priča’

Ma da se i ona famozna Gibonnijeva pčela u žlici čaja našla na nedavnim Danima meda u Pazin, jamačno bi nekim čudom bila oživjela. Pored te okrepljujuće energije, koja je vladala među svim tim štandovima, smogla bi snage pokazati figu patetičnom pjesniku, uzdići se iz te bljutave vode i opet zazujati negdje u slobodu, prema nekoj livadi.

Razumljiva je ta dobra vibra na pčelarskoj svetkovini koja je opet osvojila publiku. Ipak je sajam vrijeme za pravedničko uživanje u plodovima mukotrpnog rada. Svojevrsna naplata sveg tog truda oko košnica, pašnjaka i vrcanja. Skineš napokon zaštitnu masku, obučeš fino odijelo i gordo upitaš prolaznika: „Dobar dan, bite provali naš med?“

Ultra važna stvar

Tako su, među ostalim izlagačima, nutkali i Manuel Živolić i njegova supruga Elena iz Pohmani nedaleko Žminja. Bili su mi zanimljivi jer jedino oni, uz glavnog domaćina Tončija Ferenčića, prvog čovjeka Udruga pčelara Lipa Pazin, imaju teglice s oznakom izvornosti „Istarski med“. Riječ je o zaštićenom proizvodu na razini Europske unije.

A to je ultra-mega-važna stvar jer… Još mi u ušima zvoni onaj porazni podatak, koji potvrđuje i sama Europska komisija: čak 46 posto meda na tržištu zapravo i nije – med. To su patvorine. Lažnjaci. Nelojalna konkurencija vrijednim domaćim pčelarima.

„S tim se jako teško nositi jer tu su ogromni lobiji multinacionalnih kompanija koje uvoze nešto što se ni ne može nazvati medom. Zato treba kupovati od lokalnih proizvođača. Sigurno svi znaju nekog susjeda pčelara, prijatelja od prijatelja… A za onog tko ne zna, tu je, eto, naš istarski med. Mi imamo proizvod kontroliranog podrijetla“, kaže 36-godišnji Manuel, čiji je medljikovac na sajmu osvojio zlato.

Pčelarstvom se bavi već deset godina. Danas imaju pedesetak košnica na dvije lokacije – jednu doma u Pohmanima, drugu u Grdom Selu. Radi u LAG-u Središnja Istra, s europskim fondovima i natječajima za poljoprivredu, pa mu je jasno koliko je važno papirnato potkrijepiti stvarno podrijetlo proizvoda.

Da bi se dobila oznaka izvornosti „Istarski med“, potrebno je proći zahtjevnu proceduru.

Najprije se podnosi zahtjev delegiranom tijelu Ministarstva poljoprivrede, a nakon toga, objašnjava, slijedi kontrola svih faza proizvodnje: dolazak na pčelinjak, nadzor paše, kontrola vrcanja, uzimanje uzoraka. Radi se i peludna analiza, po kojoj se može točno utvrditi potječe li med s tog područja – Istre, Kvarnera i dijela slovenske Istre koje oznaka obuhvaća. Sve mora biti čisto, jasno i dokazivo.

Markica štiti tradiciju

A što ta markica znači njemu osobno?

„Njome štitimo i samu tradiciju, kulturu bavljenja pčelarstvom; štitimo sve one prije nas koji su se s time bavili i na taj način delali med“, spremno uzvraća.

Iskrica radosti zasjala mu je, vidim, u očima; propupalo mu srce pa, ispunjen ponosom, nastavlja: „Pravi med dugoročno pozitivno djeluje na zdravlje. Med sumnjivog podrijetla, upravo suprotno – može biti i štetan. U njega se znaju dodavati eterična ulja kako bi mirisom podsjećao na određenu biljku, poput lavande ili ružmarina“.

„Probao sam prave. Oni vam ne mirišu ni na lavandu ni na ružmarin. Čim se otvori tegla i udari vas miris lavande, to zatvorite i odložite. Na svakom eteričnom ulju, uostalom, imate onaj prekriženi kostur, ne smiju se koristiti“, govori ozbiljno. „Nažalost, toga je uz našu obalu jako puno“.

Med, ponovimo gradivo, ima snažna antioksidativna svojstva i bogat je polifenolima. Ali Manuel naglašava: med nije lijek.

„Med je hrana. Dugoročnom konzumacijom pozitivno djeluje na zdravlje, ali lijek je u apoteci, u farmaciji“.

A kod Živolića lijek su – pčele. One su više od hobija i više od posla. To je, prije svega, zdrava obiteljska priča. Uz suprugu Elenu, uključeni su i njegovi roditelji.

Obiteljski posao

Na pitanje što mu znače pčele, Manuelu zatitra brk, a glas mu omekša.

„Jednostavno, kad grete na pčelinjak, tamo je poseban ugođaj. Ide mozak na pašu. Prebacite se u neki drugi mod i bavite se samo s pčelama. To vam uđe pod kožu, u srce i ne pušta“.

Ne bi, je li, mogao bez svojih zujalica?

„Vjerojatno teško. Na to se jednostavno navučete. Hobi koji opušta. Ponekad se i jako naživcirate, jer je puno dela oko tega, ali na kraju… Ako je cijela familija uključena, onda je to super. Onda to ima smisla“.

A porazgovara li si katkad s pčelama?

„Ha-ha, ma više govorin sam sa sobom u pčelinjaku. Jer moraš potražiti savjet od nekega, moraš nekega pitat ča sad delati, a pčele ti ne zamjere…“, zaključuje Manuel kroz smijeh.

Baš onako, izvorno. Kako samo medar koji ima pčele u srcu može.