Video ‘Na HRT-u sam 90-ih cenzuriran jer nisam bio državotvoran. Zrelo društvo odgovara argumentom, a ne zabranom'

Željko Vukičević Zhel, multidisciplinarni pulski umjetnik s londonskom adresom večeras u 20 sati gostuje u Sveučilišnoj knjižnici u Puli, gdje će s ravnateljem Ivanom Kraljevićem razgovarati  o kulturi bez cenzure. Zhel je prvi gost u novom projektu Sveučilišne knjižnice “Istarski multiverzum: kultura bez cenzure” kojim se nastoji afirmirati suvremena istarska umjetnost i poticati kritičko razmišljanje te ujedno pozicionirati knjižnicu kao aktivnog sudionika kulturnog života zajednice.

Zhel je prije svega glazbenik koji je magistrirao filmsku teoriju 2010. godine na sveučilištu Anglia Ruskin University u Cambridgeu, a između 2011. i 2014. bio je doktorand s fokusom na filmski zvuk u filmovima novog ekstremizma. Njegovi su radovi arhivirani u Britanskom filmskom institute, a filmovi i nastupi prikazivani su na festivalima i u institucijama poput Transmediale (Berlin), ICA-e (London), FACT-a (Liverpool) i londonskog Cafea OTO, gdje je djelovao kao organizator i urednik programa filmskih večeri i projekcija, kao i Screamstation Festa, filmskog programa u Londonu usmjerenog na specifičan odnos zvuka i slike.

- Domaća publika te prije svega poznaje po glazbi: snimio si pet studijskih albuma, nešto kompilacija i suradnji. Odjednom si, kad si bio u usponu, nestao sa scene i otišao u London, gdje boraviš od 1999. Kako se dogodio taj oštar lom?

-To je također jedna od stvari koje su vezane uz temu večerašnjeg programa u Sveučilišnoj knjižnici. Uvijek sam htio okušati sreću i saznati neke nove informacije iz nekog grada kao što je London, iz kojeg dolazi jako puno autora koje sam slušao kao klinac, a i dalje ih pratim. U Hrvatskoj sam koncem 90-ih dovršio snimanje svog drugog albuma “Ponte Rosso” i koji je u startu dobio  jako dobre kritike. Ali nisam nakon snimanja tog albuma otišao u London: napravio sam spot “Sarcophagus” za pjesmu s tog albuma koji se vrtio, ali oštar rez je vezan upravo za jednu cenzuru koju sam doživio krajem 90-ih.

Snimao sam dva priloga za jednu popularnu glazbenu emisiju na HRT-u, nekoliko sam puta zbog toga putovao u riječki studio, međutim, prilog se nikako nije prikazivao. Nakon nekih mjesec dana nazvao sam urednicu i pitao je što se događa jer sam morao promovirati materijal, a ona mi je odgovorila ‘ovo neka ostane među nama, ali urednik je rekao da bismo ipak više državotvorne bendove’.

To je bio bio očit primjer cenzure unutar glazbene industrije u Hrvatskoj, gdje je meni bilo nemoguće dalje funkcionirati, iako iza toga nije postojao neki novac na nezavisnoj sceni. Odluka je bila da idem dalje. Dakle, iako mi je izašao materijal koji je kritika hvalila, na HRT-u nije prikazano ništa. To je bilo 1998. godine.

- Tad si prvi put iskusio cenzuru o kojoj ćeš večeras pričati?

-To je bila prekretnica, iako sam i prije namjeravao otići. Dobio sam i neke kontakte kad smo ranije svirali na zadnjem koncertu blizu Venecije na velikom open airu, gdje su nastupili i Nick Cave i Prodigy. Tamo se motalo dosta agenata s kojima sam pričao i tad sam osjetio da bih mogao otići vani. Dobio sam dobar feedback. Nakon toga je krenulo miksanje tog albuma, desilo se tih par priloga i rekao sam nemam više što tražiti ovdje.

- Jesi li se kasnije u svom radu u Londonu susretao s nekom vrstom cenzure?

Moram priznati da osobno nisam. U Londonu puno više vlada zakon novca. No, trenutno se  kod gorućih tema kao što su rat u Ukrajini ili Gazi lome koplja.

Naime, prošle godine je britanska Vlada proglasila aktivističku grupu Palestine Action terorističkom, tako da su pristaše ili simpatizeri te grupe snosili posljedice, ali je vrhovni sud tu odluku proglasio neustavnom. Još uvijek se oko toga vodi borba, šalju žalbe i slično. Postoji, naravno, problem onog što normalan čovjek vidi na snimkama iz tog područja, što po svim međunarodnim pravilima izgleda kao genocid jednog naroda i onog što institucije pokušavaju minimalizirati ili zataškati. No, i kod tog pitanja je dovoljno slobode na obje strane, što se šire cenzure tiče.

- Večerašnja tema je kultura bez cenzure, no što misliš o kulturi cenzure koja se događa u Hrvatskoj: od otkazivanja izložbe u kojoj se spominje Srpkinja do otkazivanja nastupa kulturno-umjetničkog društva u Splitu? Prije toga kazališni redatelj Oliver Frljić koji se usudio progovoriti bez cenzure praktički je protjeran iz Hrvatske. Što to govori o društvu u kojem živimo?

- Ako govorimo o kulturi bez cenzure, onda to mora vrijediti i za sadržaj koji nas nervira. Otkazivanja izložbi, nastupa ili pritisci na autore ne govore samo o tim slučajevima, nego o razini samopouzdanja društva. Zrelo društvo odgovara argumentom, ne zabranom.

Ipak, ne mislim da živimo u klasičnoj državnoj cenzuri. Ali postoji klima pritiska. Postoji strah od reakcije. Institucije često same povlače programe da izbjegnu konflikt. A kada imamo slučaj da ekstremne skupine upadaju u predstave ili javne događaje i time diktiraju granice dopuštenog, to je još ozbiljniji problem. Ne smije se dozvoliti da nasilna reakcija počinje određivati prostor kulture.

To pokazuje da još uvijek nemamo dovoljno povjerenja u pluralizam koji je bio jedan od ključnih riječi devedesetih godina.

Društvo koje je sigurno u sebe može podnijeti i ono što ga provocira. Ako ne može, onda svakako problem nije u umjetniku.

- U Londonu si snimio još neke albume, ali ondje si se prestao baviti isključivo glazbom?

-U Londonu sam snimio još tri albuma, s velikim pauzama između snimanja. U Hrvatskoj nije postojala glazbena industrija kao što je postojala vani, a u Britaniji se dogodio njen velik pad uglavnom zbog kašnjenja reakcije na tada novi način slušanja glazbe putem besplatnog skidanja digitalnih zapisa. A on je rezultirao bankrotom malih nezavisnih izdavačkih kuća koje nisu mogle financijski opstati. Nešto stariji se sjećaju da su se onda pojavili Napster, downloadanje i ljudi više nisu kupovali toliko CD-e. Pričalo se da nitko više neće kupovati muziku.

- U Hrvatskoj si bio zvijezda u usponu, hvaljen kao vrlo nadaren glazbenik. Kakav je osjećaj doći u London gdje te nitko ne pozna i krenuti od početka?

-Bio sam spreman na to, nije slava ili nekakva popularnost bio moj cilj. Širenje ideja, da, ali popularnost kao cilj, ne. Želio sam izazove, inače mi je dosadno u životu. Radoznao sam i svaka zatvorena situacija u kojoj ne mogu funkcionirati mi ne odgovara, da me nakon svirki u punom Uljaniku i u Zagrebu  nacionalna televizija ne želi emitirati.

Jedan scenarist kojeg sam znao iz muzičke industrije, koji je radio kao publicist za izdavačku kuću za koju sam i ja radio, jednom prilikom me upitao bi li mogao pustiti neke moje kratke filmove svojim studentima. On predaje film na sveučilištu Anglia Ruskin University u Cambridgeu.

Prije toga sam snimio desetak eksperimentalnih filmova, čak je i video “Sarcophagus” koji je nagrađen Oktavijanom prikazivan svugdje u svijetu, bio je u finalu prestižnog njemačkog festivala Transmediales i poslije je bio unutar best off te godine, vrtio se po cijelom svijetu. Nakon toga sam se prebacio na snimanje kratkih filmova.

Prije toga radio sam za izdavačke kuće, živio sam od toga. No, cijelo to pretumbavanje u glazbenoj industriji mi se pomalo i smučilo i odlučio sam da ne želim s time više imati posla.

Koncem 2010. magistrirao sam teoriju filma i na istom sveučilištu počeo sam pisati doktorski rad vezan za filmsku etiku, odnos filmske etike i filmskog zvuka, o tome kako filmski zvuk manipulira u filmovima novog ekstremizma koji su promovirale uglavnom predavačice koje su mi bile profesorice. To su filmovi koji su zadirali u polja cenzure, kontroverze. Priča je bila kako filmski zvuk djeluje unutar tih filmova prvenstveno na gledatelja.

- U svom radu povezuješ film, zvuk i etiku. Što bi bila etika u filmu?

- Etika je posljedica određene situacije, znači koliko je redatelj napravio obrađujući  jednu osjetljivu temu, koliko je gledatelju ostavio prostor za samostalni sud, a koliko ga je navodio na određeno mišljenje. Znamo da postoje mehanizmi kako redatelji, pa i glazbenici mogu formirati razmišljanje i kako tog gledatelja i slušatelja staviti u položaj da on već prihvaća gotov sud. Ima više vrsta etike, ovisno s koje se strane gleda, ali ukoliko se gleda s etike slobode razmišljanja, onda su etički oni radovi koji nisu ‘obojani’ u smislu da moraliziraju i dovode gledatelje i slušatelje u gotov čin. Znači, može se puno toga podvaljivati.

- Koliko ima slobode razmišljanja u hrvatskom filmu?

-Hrvatski film ne poznajem predobro, ali hrvatski film u bivšoj državi malo je patio od problema da se previse ‘šećerilo’ u određenim stvarima, a i kasnije znamo da su 90-ih snimani izričito propagandni filmovi. Kasnije, u novijem filmu te stvari su manje vidljive, ali redatelj može određenim mehanizmima ili frazama gotovo tjerati gledatelja da prihvaća određenu situaciju, a da nije dobio niti jednu sekundu slobodnog razmišljanja o njoj. To su uglavnom obično nekakve ratne sekvence, sekvence ekstremnog nasilja i seksa, silovanja, gdje se gledatelja može manipulirati u ovom ili onom smjeru.

- Bi li izdvojio film koji tako uspješno ‘manipulira’ gledatelja?

- Prije dosta godina snimljen je jedan zanimljiv film koji je, kad je izašao, bio predmet ogromnih cenzura, ali nakon dosta analiza je pokazano da je redatelj radio neutralno, iako se bavio teškim situacijama. To je francuski film “Irreversible” kojeg je režirao Gaspar Noe. U njemu glumi Monica Bellucci, koja u filmu biva brutalno osakaćena. No, stručnom analizom vrlo teških scena koje su prikazane u tom filmu zaključujemo da redateljev cilj nije bio glorifikacija nasilja, već podizanje svjesti nasilja nad ženama.

- U jednom projektu surađuješ i s Jadrankom Đokić.

- S njom sam surađivao  2014. godine, nakon moje video instalacije u galeriji Poola, gdje ona nije sudjelovala, ali smo surađivali na reinterpretaciji te instalacije u zagrebačkoj galeriji Greta za koju je ona dosnimila jedan dio koji smo onda povezali s već postojećim materijalom.

Kasnije sam ja, kao jedan remake, uzeo dijelove te njene interpretacije, stavio muzičku podlogu, i će biti dio novog albuma. To je jedan hibridni oblik komunikacije koji je istovremeno i video, i kratki film, i glazba, koja se može slušati odvojeno. Kako je današnja komunikacija razbila te granice, ovo je muzika, a ono video, tako mi sada komuniciramo cijelo vrijeme u audiovizualnom smislu i htio sam povezati te stvari. Danas doista možeš komunicirati jednim video segmentom i ne moraš objašnjavati što to zapravo znači: je li to film, muzika ili nešto treće. To je jednostavno to. Album će imati puno hibridnih elemenata kao ta pjesma koja se zove “Echo”.

Album izlazi ove godine, vjerujem nakon ljeta, a na njemu će biti još gostovanja.

- Uskoro predstavljaš novi projekt u Londonu. O čemu se radi?

- Trenutno s pet autora predstavljam projekt koji se zove ‘Beyond Echo’, sličnog naslova kao moj prvi singl, ali nema veze s njime. Surađujem s dosta zanimljivim ljudima na području eksperimentalnog filma, nekim dosta bitnim profesorima, među ostalim s Guyom Sherwinom, pionirom eksperimentalnog filma u Velikoj Britaniji, a tu su i eksperimentalni filmski autori Lynn Loo, Kerry Baldry te eksperimentalna violinistica Tansy Spinks i ja.

Projekt ćemo najvjerojatnije predstaviti u jednom od londonskih prostora kao što je to Close-Up koji inače ugošćuju takvu vrstu izričaja. To se inače zove prošireni film/ expanded cinema. Kad sam, recimo, prije četiri godine u londonskom caféu Oto imao grupnu projekciju, uz neke sam svoje filmove svirao mali sintisajzer. Da to malo proširim,  u proširenom filmu nije projekcija samo ono što vidimo na platnu: Sherwin se, na primjer, zna igrati ogledalima na kojima se reflektira projekcija. Spinks koristi violinu kao improviziranu reakciju na bilo što se u tom prostoru događa, bilo na platnu ili među publikom.

- Pulska javnost je jako lijepo reagirala na to što si uglazbio stihove pokojnog prijatelja, zubara i pjesnika Vojina Pašića. Stvar se non stop vrti na Maestralu.

- On je bio zaista bio jako dobar prijatelj, naglo smo ga izgubili svi koji smo ga poznavali. Bio je vrlo zanimljiv, lucidan mislilac, pisao je puno, a napisao je i puno toga što nikad nije objavljeno. Nešto je slao meni i prijateljima. Jednom prilikom mi je poslao tekst koji mi je prije nekoliko godina iskočio kao Facebook memories. Rekao sam daj da probam nešto što je čak i teško uglazbiti jer on je znao koristiti teže riječi koji fonetski nisu jednostavne za uglazbljivanje.

Odlučio sam napraviti jedan kontrast. U ordinaciji je znao puštati kubansku muziku, rekao je da mu najbolje paše, da mora opet na Kubu. Rekao sam hajde da bude i kubanski i na hrvatskom. Napravio sam sintezu njegovog teksta i kubanske glazbe i nakon što je vaš portal objavio video, dobio sam informaciju da je pjesma bila hit tjedna. Vrti se, vidim da ima sve više pregleda na Youtubeu. U spotu koristim animirane fotografije, neke su snimljene u legendarnoj Foški, neke u Skandalu. Upotrijebio sam i crno-bijele materijale starih filmova koji se mogu slobodno koristiti. Pašić je bio opčinjen starim dijelovima Londona, jednom sam ga odveo blizu Tate Moderna i rekao je nemoj me tu voditi, podsjeća me na Novi Zagreb. Zato sam odabrao stari footage Londona, to je jedini razlog.

-Planiraš li uglazbiti još neke njegove stihove?

-Imam još Vojinovih tekstova koji će možda poslužiti za neku drugu formu, ali o tom potom. Ne bih ništa silio.

-Kad u Puli možemo očekivati promociju tvojih eksperimentalnih filmova?

-Kad me pozovete.

-Hoće li se to dogoditi večeras u Sveučilišnoj?

- Mislim da će se puštati glazbeni spotovi, o tome ipak odlučuje organizator.