Kontroverzni pust: Zašto je Tomašević spaljen u - Banjolama?

Nekoliko mještana Banjola u Općini Medulin ove su se godine odlučili da za karnevalskog pusta utjelove zagrebačkog gradonačelnika Tomislava Tomaševića. Zašto? Ne znaju ni oni, barem tako kažu. Upravo o tome, točnije o političko-društvenom okviru pusta kroz primjer Banjola, ali i Bibinja, gdje su mještani spalili konkretnog moćnika, razgovarali smo sa sociologom sa zadarskog sveučilišta s pulskom adresom izv. prof. dr.sc. Krešimirom Krolom. Njegovo razmišljanje donosimo u nastavku:

"Poklade ili maškare su uvijek bogat izvor materijala za društvene i humanističke znanosti, bilo da je riječ o sociologiji, antropologiji, etnologiji ili psihologiji. Dobrim dijelom jer se kroz pokladne svečanosti mogu vidjeti različiti načini na koje pojedinci i društvo ocrtavaju i održavaju vlastiti život, kao i život zajednice kada kompletni društveni poredak na kratko vrijeme okrenu naopačke. Riječ je o razdoblju suspenzije 'normalnosti' i eksperimentiranja s identitetima koji nisu dio svakodnevnih rituala i obrazaca društvenog te onda, psihoanalitički govoreći, sve što je potisnuto ili latentno zna izaći u prvi plan kada se kroz karnevalske povorke i maske oslobađa akumulirani pritisak.

Banjolci izabrali pomodnu i laku metu

No, ne ulazeći sada i duboku povijest i tradiciju pokladnih i karnevalskih običaja, kako kod nas tako i u svijetu, posljednih nekoliko godina u polju hrvatskog društva primjetan je trend korištenja poklada da se kroz ritualno spaljivanje pusta ili krnje umjesto apstraktnih simbola sve više koriste stvarne osobe, mahom iz političkog života. S obzirom da je taj finalni čin maškara ujedno i ritualni oblik s kojem se zajednica obračunava s onim što je tišti, ali i ujedno pokazuje na odnose moći u društvu jer se iz takvog igrokaza mogu iščitati odnosi moći (koga se može i hoće kritizirati, a koga se ignorira ili ne prepoznaje kao problem), valjalo bi se malo pozabaviti s tim što su nam maškare ove godine pokazale o stanju hrvatskog društva.

Tu onda dolazimo do meni osobno dva najzanimljivija slučaja iz dva različita kraja Hrvatske. Jedan je onaj lokalni iz Banjola gdje su se predstavnici lokalnih maškara odlučili kako im je za sve probleme najviše kriv gradonačelnik Zagreba Tomislav Tomašević te su na novinarski upit odgovorili kako 'nisu imali boljih ideja'. Zanimljiv je to odgovor ako se uzme u obzir da su Banjole praktički na prvoj crti strukturnog problema tj. kolapsa odlaganja otpada na obližnjem Kaštijunu koji, ne samo da ozbiljno ugrožava zdravlje i život lokalnih žitelja, već i ozbiljno narušava prihode koji dolaze od turizma u srcu sezone. Produkt toga su, osim raspršivanja štetnih čestica, i nesnošljivi smradovi koji se, uz 'prave' vremenske uvjete, mogu osjetiti čak i do Pule. Dakle, u posljednjih skoro nekoliko desetljeća moglo se, logikom nominiranja problema kroz pusta, izdvojiti cijeli niz lokalnih političara i aktera koji su izravno krivi za postojeće stanje ili su svojom pasivnošću spriječili donošenje mjera koje bi život u Banjolama učinili normalnim. Odluka je, međutim, pala na političara koji nema nikakav utjecaj na temelje kvalitete života u mjestu. Drugim riječima, izabrana je pomodna i laka meta, umjesto da se oštrica kritike usmjerila na prave uzroke problema.

Bibinje izrazile jasan politički pritisak prema moćniku

Drugi je primjer vezan uz primorsko mjesto Bibinje u Dalmaciji, nedaleko od Zadra. Bibinje, pripadaju strogom konzervativno-tradicionalnom kulturnom kodu s jakim nacionalnim identitetom za razliku od Banjola koje su, kao dio istarskog pondeblja percipiraju kao otvorenija, tolerantnija i liberanija sredina. Bibinje su, međutim, odlučile da je za njihove nedaće prvenstveno kriv bivši general danas poduzetnik Ivan Čermak jer je odlučio u luci Gaženica, koja je naslonjena na granice mjesta, graditi skladišta nafte bez ikakve studija utjecaja na okoliš pa je sukladno tome kao pust i završio na lomači. Nužno je ovdje naglasiti kako za mjesto koje je identiteski okrenuto prema nacionalističkim simbolima, tradiciji i konzervativnim vrijednostima ovo nije bio lagan i jednostavan potez te je stoga puno hrabriji i u skladu s temeljnom idejom oko onoga kakvu bi funkciju poklade ili maškare u ovakvoj verziji izvođenja trebale imati. Prvenstveno adresirati izvor problema i kritizirati neposrednu i blisku poziciju moći, umjesto da kao metu kritike izaberu političkog aktera koji je, kao na primjeru Banjola, realno govoreći, u potpunosti irelevantan za njihovu svakodnevicu.

Zanimljivo je, dakle, u ova dva primjera što su se Bibinjci koji bi se po stereotipnoj percepciji prvi trebali odlučiti za obračun po kulturno-identiteskoj liniji, ipak adresirali srž egsitencijalnog problema, dok su Banjole svoj egzistencijalno-ekološki problem odlučili zamijeniti kulturno-identitetskom linijom razdvajanja koja ne adresira, i naravno, ne rješava ništa životno bitno. Dok je u Bibinju taj potez ujedno i jasan politički pritisak prema moćnima, u Banjolama je riječ o potrošenom ritualu.

Ostaje samo pitanje kako je došlo do takvog obrata, ali za detaljnije i dublje analize trebalo bi temeljito proći i podatke koji možda ukazuju na  pomak u vrijednosnoj strukturi zajednice. No, to je sada već posebna tema i traži precizniji analitički i podatkovni alat. Usuđujem se jedino reći  da je iskaz onoga što su Banjole u okviru maškara ponudile teško smjestiti u anomaliju ili incident, već je vjerojatno riječ o društvenoj verifikaciji promjena koje su nastupile u zajednici. S takvim simptomima onda ostaje i upitno hoće li mjesto imati dovoljno jakih građanskih kapaciteta da se nastavi boriti za kvalitetu života, ili će se prepustiti trendovima kulturnih ratova koji su, međuostalim, osmišljeni da bi napravili distrakciju od ozbiljnih društvenih problema (komunalnih, ekoloških i gospodarskih). Problema koje su u naslijeđe ostavili puno moćniji akteri od gradonačelnika udaljenih gradova. A ako nisu sigurni kojom linijom ići, uvijek mogu vidjeti kako to rade Bibinjci, čak i usprkos potencijalnim razlikama prema vrijednosno-identitetskom ključu."