Foto Zbog pića koje je godinama sanjao ‘spalio’ destileriju i izludio ženu računima. Danas ima ono što nitko nema

Kada te urednik pošalje na zadatak u destileriju, to bome dođe kao posao visokog rizika. A kad, k tome, odlaziš kod Alberta Korace, jedinog ozbiljnijeg proizvođača viskija ne samo u Istri, nego i malo šire – kako se sam predstavlja – tada karakter dolazi na još veću kušnju.

Svjestan si da te u njegovu OPG-u u Motovunskim Novakima, u općini Motovun, neće dočekati ni s mineralnom, ni s pašaretom. Ponudit će ti ono zbog čega si došao – prvi istarski viski Juraj Dobrila. Piće koje zagrije tijelo i dušu bolje od domaće juhe. Pije se lako, pa bi te, je li, bez problema moglo povući u još jednu čašu.

Došao si, shvatiš ubrzo, napisati jednostavnu priču o Istrijanu koji je naumio praviti viski, a odlaziš opijen storijom o jednoj dugogodišnjoj strasti – katkad i s one strane normalnog – koju ipak valja trezveno pretočiti u riječi.

Četvrta generacija destilera

Albert Koraca po struci je diplomirani agronom. Veći dio radnog vijeka proveo je u nekadašnjem Purisovom kombinatu, kraće i u carini. Vinski je vitez, hrvatski branitelj, jedan od osnivača HDZ-a u Istri, ali politiku je, kaže, odavno ostavio po strani. Vratio se prvoj ljubavi – “kuhanju” žestica – i danas, već duže vrijeme, živi isključivo od destilerije.

U svome domu na 425 metara nadmorske visine, na jednom od najviših položaja u Istri gdje se sade vinova loza i maslina, proizvodi vino i ulje. Ali u fokusu su izazovniji destilati. I to ne od jučer.

Obiteljska priča traje još od 1904. godine, kada je njegov pranono zasijao sjeme tradicije koja se, pokazalo se, itekako primila. Albert je danas četvrta generacija.

Pod brendom The Spirit of Wine nudi 15 etiketa autentičnih rakija i likera. Sve su na bazi komovice. Tu su i rum Moro i gin Sveti Roko, te 15 godina stari vinjak Aves – u prijevodu, ptica, kao simbol slobode, koji također kušam.

No, na pijedestalu, bez konkurencije, barem ako gazdu pitate, stoji viski Juraj Dobrila, single barrel malt, s etiketom Istrian style whisky, registracijom koju su potvrdili međunarodni suci. Nudi ga već nekoliko godina. 

Nazvao ga je po istaknutom biskupu, velikanu istarskog narodnog preporoda, rođenom u obližnjem Velom Ježenju, iz dubokog poštovanja prema povijesnoj osobi koja je snažno obilježila Poluotok. Bio je, naravno, i na obredu ukopa zemnih ostataka biskupa nedavno u Poreču. 

„Mnogi su se čudili zbog odabira imena, tražili poveznicu. Ali Dobrila je, zanimljivo, jako puno dao i istarskoj poljoprivredi. Mene je posebno zaintrigirala slika na kojoj on nazdravlja s austrijskim carem. Zanimalo me što su pili, što je u čaši”, govori Koraca.

JD – to je to!

Još kao student u Ljubljani obilazio je prve viski barove. “Više puta sam se odrekao ručka, prodao bon, da bih išao ne piti, nego samo pomirisati što se nudi“.

U isto vrijeme u novinama se, nastavlja, pojavila reklama za Jack Daniel’s.

„Isti inicijali, JD. To je  bilo to. Rekao sam: napravit ću svoj viski i zvat će se po našem velikom biskupu. Viski mi je oduvijek bio tiha patnja”.

Do ostvarenja sna prošla su više od tri desetljeća i 20-ak godina neuspjelih pokušaja. Za napraviti viski, objašnjava, treba najmanje četiri ili pet godina. Njemu je – ako smo dobro brojali – peta bila sreća.

Put do one idealne boce bio je sve samo ne ravan. Skoro je sve pošlo po krivom.

„Jednu sam destileriju potpuno uništio tražeći nemoguće: temperature su bile previsoke, hlađenja ekstremna. Na kraju sam odlučio napraviti vlastiti destilator. Nacrtao sam ga sam, iako su mi govorili da to nema smisla. Rekao sam: platit ću izradu koliko god treba. Umalo me žena ostavila radi viskija – to su ozbiljne investicije, veliki računi, destilator, specijalne bačve...“.

Gurao ga je, priznaje, neki pozitivni inat. A kad je već bio digao ruke, u priču se uključio njegov pokojni otac Alfredo.

„Rekao mi je: reci ča biš stija napraviti. Dao mi je ruku i završio priču“.

Uspjeli su, naime, provesti hladnu destilaciju – dobiti destilat na 60 stupnjeva, znatno nižoj temperaturi od uobičajene.

Kao veliki protivnik dodanih kvasaca u vinima, Koraca je za fermentaciju ječma, glavnog sastojka viskija, dodao svježi kom malvazije, bogat prirodnim kvascima.

“To mu je dalo poseban šmek. Zato je i registriran kao Istrian style whisky. Htio sam viski koji će donijeti Istru i moju strast u čaši; koji će pasati ujutro, u podne i navečer; kao aperitiv, digestiv i sve između”.

'Sramimo se naše rakije'

Lako za viski, skrećem priču na autohtono piće, ali danas čovjek rijetko naiđe na dobru rakiju.

“Nažalost, mi se svoje rakije sramimo. Gotovo je nestala. Teško je, neisplativo, treba puno ulaganja, a na kraju dobiješ proizvod koji se ne cijeni dovoljno“.

„Pogledaj Italiju – tamo moraš poštivati Azzure, Papu i grappu. Sve drugo možeš vrijeđati. A naša se rakija bez problema može nositi s njihovom grapom. Sramota je da kao veliki vinari bacamo drop.”

Idealna jačina rakije, kaže, danas je 42 posto alkohola. “Dovoljno je jaka, ali nije presnažna, da plačeš i kašlješ, kao nekad kad je morala imati 52”.

Je li rakija samo slogan ili naša prava medežija ili je to samo puki slogan?

„Da, to je to; to je – naša medežija. Vajka je bila i vajka će ostati!  Do prije sto godina bila je lijek, za rane, za febru... U povijesti se prikazivala kao duh – s glavom, tijelom i repom, bez nogu. Otud i moj Spirit of Wine”.

Lambik čuva tradiciju

Grozi se, priznaje bez zadrške, kad na etiketama vidi natpis „alkohol poljoprivrednog porijekla”.

„A kojeg bi porijekla trebao biti – građevinskog možda? Pijemo nešto, a ne znamo što. Taj alkohol potisnuo je dobru rakiju. I famozni teranino, koji toliko vole žene, najviše se danas, nažalost, proizvodi izvan Hrvatske”.

Zato je tu udruga Lambik, čiji je i sam član, a okuplja 15-ak proizvođača iz srca Istre. Na jesen organiziraju manifestaciju Dani destilata središnje Istre.

„Konkurencija smo si, ali ona zdrava. Držimo se skupa, pomažemo si, pokušavamo održati ili, ako hoćete, oživjeti pravu istrijansku rakiju i autohtone destilate“, zaključuje Koraca.

Pričao bi on još udugo i naširoko – tako to biva kad je strast posrijedi - ali negdje treba staviti točku. Baš kao i s tim viskijem koji mi je opet natočio u čašu.

Treba stati ma koliko se lako, uz dobro piće, izgubi granica između posla i užitka.