Radio Maestral: Trideset godina pulskog urbanog dišpeta

Na Valentinovo 1996. godine, na frekvenciji 95,4 MHz, Pula je dobila novi radio. Nije imao ozbiljan kapital, nije imao ozbiljnu opremu, ali je imao ozbiljnu ideju – da bude drugačiji. Trideset godina kasnije, Radio Maestral i dalje emitira s iste frekvencije, a njegov idejni začetnik Elvis Morina kaže da je sve počelo nizom okolnosti koje tada nisu izgledale nimalo obećavajuće.

Morinina priča počinje gotovo filmski, izgubljenim indeksom u srednjoj školi. Zbog administrativnog zapleta na kraju drugog razreda nije se mogao upisati u željeni smjer. „Ostali su samo soboslikari i elektroinstalateri. Izabrao sam ovo drugo, iako je danas soboslikar vjerojatno bolji biznis“, kaže uz smijeh.

Taj izbor ostavio je rupu u znanju iz matematike, što mu je kasnije otežalo studij brodogradnje koji je upisao uz stipendiju Uljanika. „Siguran put i stabilna karijera“ bili su nadohvat ruke, ali 1994. godine odlučuje napustiti fakultet, vraća stipendiju i zapošljava se u komercijali lokalnih tiskara. Upravo ga taj posao, preko kontakata s ljudima iz medija, postupno usmjerava prema radiju. U Zagrebu otkriva kultni Radio 101 i shvaća da želi pokrenuti nešto slično u Puli. Ideja je bila jasna. Plan, još i ne baš.

Prekretnica dolazi kada u ruke dobiva knjigu profesora Marka Sapunara o radiodifuznim sustavima. „Obukao sam svoje najbolje odijelo, onaj crni dugi kaput, i otišao navečer na fakultet. Rekao sam mu: ‘Pročitao sam vašu knjigu, želim otvoriti radio, pomozite mi napisati projekt’.“

Podrum, vrtić i zavarena limenka

Profesor Sapunar, tada i član Vijeća za elektroničke medije, isprva ga je šutke odmjeravao. „Pitao me znam li tko je on, a ja sam mu odgovorio: ‘Gledajte, znam. Ali nisam došao da mi date koncesiju, nego da mi pomognete napisati projekt jer ja ne znam kako se to radi’“, prepričava Morina.

Ta je izravnost upalila. Profesor je vidio njegov entuzijazam i odlučio mu pomoći da sve pripremi po pravilima. U to vrijeme, 1995. godine, država je tek uvodila red u radijski eter koji je do tada bio prilično "divlji". Za razliku od dotadašnjeg sustava u kojem je bilo dovoljno „dignuti antenu i raditi“, novi je režim tražio ozbiljnu dokumentaciju. Nakon što su zajednički razradili projekt, profesor ga je nazvao i kratko pitao je li spreman. Uskoro je stigla službena objava: koncesija je dobivena.

Ekipa koju su činili Elvis Morina, Darko Lorencin, Smiljko Rudan i Stefan Tkalec krenula je bez luksuza, ali s viškom entuzijazma. Tadašnji je zakon, naime, propisivao da radio mora imati minimum četiri vlasnika jer nitko nije smio imati više od 25 posto udjela. Tako se, silom zakona, okupila četvorka koja će pokrenuti pulsku radijsku evoluciju.

Prvi studio bio je na Velom Vrhu, u prostoru nekadašnjeg vrtića Elene Puh. Bila je to čista improvizacija, emitirali su okruženi dječjim školjkama i niskim lavandinima. Elvis danas uz smijeh ističe kako tada zapravo nisu imali ništa – ni novca, ni opreme, ni znanja – ali su imali savršen entuzijazam za početak. „Prvo javljanje bilo je 14. veljače. Damir Lelas nam je montirao opremu, a Darkov tata zavario je limenku na terasi za odašiljač. Ta limenka stoji tamo i danas“, prisjeća se Morina.

Ako ste vi normalni...

Slogan „Ako ste vi normalni, mi nismo“, kojeg je osmislio Borko Livić, brzo je postao zaštitni znak postaje. Upravo u jednom takvom kasnonoćnom terminu, u rano proljeće devedeset i neke, u podrum na Velom Vrhu prvi je put ušao i autor ovih redaka. Emisija zapravo nije imala službeni naziv, no zbog termina koji je počinjao debelo iza ponoći, u šali smo je zvali „porno terminom“. Više od samog sadržaja, subverzivno je djelovao taj osjećaj slobode i nesputanog jezika u gluho doba noći.

Iako je čitavu stvar inicirao i dogovorio moj dobar prijatelj, njega je u ključnom trenutku potpuno svladala trema. Odustao je brže nego što je prva pjesma završila, ostavivši me samog pred mikrofonom. Ta „gaža“ možda nije trajala vječno, ali trema je nestala brže od samog emitiranja.

Godinama kasnije nakratko sam se vratio Maestralu. I danas mogu reći da mi je rad na 95,4 MHz ostao jedno od najdražih iskustava u karijeri jer radio je ipak onaj medijski format koji mi je uvijek dopuštao da budem svoj, bez suvišnih filtera i krutih formata. Maestral je svih ovih godina bio, a očito i ostao, mjesto gdje se isprobavaju glas, stav i granice.

„Kroz taj 'podrumski' mikrofon, a kasnije i profesionalnije studije, prošlo je više od stotinu ljudi – od Jadranke Đokić i Marca Grabbera, pa sve do neponovljivog Francija Blaškovića i Arinke koji su upravo u "izgnanstvu" na Maestralu snimili legendarnu 'Penzićku'. Svi su oni u toj frekvenciji pronašli prostor za kreativni iskorak, iako su tehnički uvjeti rijetko kad bili idealni.

Počelo se s najjeftinijim Technics CD playerima koji su se zbog nemilosrdnog tempa kvarili gotovo redovito, no ambicija je od prvog dana bila ista: pomicati tehnološke granice i grabiti prema digitalizaciji. U tom vizionarskom inatu ključnu je ulogu imao meštar produkcije, pokojni Tonči Pavlinović, koji je digitaliju uvodio u eter dok je ostatak medijske scene još bio duboko u analogiji. Dok su se tehnika i softveri mijenjali, veterani poput 'Pape' Goge Kušanića, Željka Hercega i Ive Čipčića ostali su ljudska konstanta za mikrofonom, čuvajući prepoznatljivi duh Maestrala do danas.

Povratak kući

Morina 2002. godine odlazi iz radija, no 2017. vraća se kada postaja ulazi u ozbiljnu krizu. „Shvatio sam da će sve propasti. Nisam to mogao dozvoliti. Radio Maestral je moja životna tetovaža“, kaže Elvis, koji je tada s partnerom ponovno preuzeo kormilo i izvukao radio s ruba nestajanja.

Danas, tri desetljeća nakon prvog signala, Radio Maestral i dalje je tu. Publika koja je uz njega odrasla i dalje čini jezgru slušatelja, ali ambicija je približiti radio i novim generacijama.

Zaključno, priča o Maestralu više je od puke kronike jedne postaje; ona je podsjetnik da u svijetu digitalnih algoritama ponekad najbolje opstaje ono što je pokrenuto čistim entuzijazmom i jednim starim crnim kaputom. Maestral možda ne puše uvijek istim intenzitetom, ali nakon trideset godina postao je neizostavan dio pulskog identiteta. Sve dok u gradu ima onih koji u eteru traže iskrenost i slobodu, 95,4 MHz bit će frekvencija na kojoj se Pula najprirodnije čuje.