Porečan otišao iz Poreča: Nakon cijelog života u Jadranu prešao u Uljanik

Vijest da je dugogodišnji kapetan i jedno od zaštitnih lica porečkog Jadrana, Oliver Sumić, ove zime napustio klub i preselio svoju nogometnu priču u Pulu, u NK Uljanik, mnoge je iznenadila. Godinama je bio "dijete kluba i grada", igrač koji je praktički cijeli život proveo u Poreču, s kapetanskom trakom, u svlačionici koja mu je bila druga kuća. Upravo zato odlazak nije doživljen kao običan transfer, nego kao potez koji se ne viđa često u lokalnom nogometu - pogotovo kada dolazi od nekoga tko se s Jadranom poistovjećivao od prvog dana.

"Cijeli život sam u Poreču, skoro cijeli život sam u Jadranu. Kapetan sam bio, dijete kluba i dijete grada - i zato mi je jasno zašto su se ljudi iznenadili. Nisu to očekivali ni moji roditelji. Kad sam im rekao, bili su onako… čudili su se. Ali mislim da je ljudima na kraju najbitnije da znaju da sam ja Jadranu stvarno dao sve od sebe. Od pete godine sam tamo i svoje najbolje godine sam proveo tamo, bio sam na svakoj utakmici, prošao sve s tim ljudima i mislim da se to cijeni. Ovo nije odlazak "preko noći" niti odlazak zato jer mi je nešto smetalo - jednostavno se desilo u situaciji u kojoj sam osjetio da je vrijeme za novu nogometnu priču", kaže Sumić.

"Žika me zvao više puta. Falio im je lijevi bek"

Kaže da se interes za njega pojavljivao i ranije, ali da prošle godine nije mogao "odrezati" i otići.

"Prošle godine sam stvarno imao upita, i od Žike i od drugih klubova - ista liga, niža liga, viša liga, svega je bilo. Ali Jadran je bio u nezavidnoj situaciji i meni je tada bilo teško otići. Osjećao sam da ja nisam taj koji bi trebao otići kad bi možda trebalo ostati. Ove godine se sve više-manje posložilo u Jadranu, ide na bolje. U isto vrijeme Žika (sportski direktor Uljanika Igor Žiković) me zvao više puta, često smo u kontaktu, i njima se desilo da im fali lijevi bek. Ja sam mu bio prvi izbor i nekako se sve poklopilo. Nije mi trebalo dugo da odlučim, premišljao sam par dana, ali sve je to dosta brzo otišlo - oko Nove godine, u tjedan dana se to praktički riješilo. Putujem svaki dan, ali nije mi problem. Kad znaš zašto ideš, onda ti ništa nije teško", dodaje.

Nogomet od pete godine: "Igrali smo iza kuće"

Nogomet mu je, kaže, u životu "od uvijek". "Od pete godine i više - igrali smo iza kuće, kao klinci. I onda se to pretvorilo u nešto ozbiljnije, pa sam se vezao uz klub i eto, već 24 godine se vrtim oko toga. Ali ja sam vrlo rano shvatio jednu stvar: da ne želim da mi nogomet bude profesionalna priča. Imao sam dosta proba posvuda - bio sam u Gorici u Zagrebu godinu dana, nešto kratko u Istri, probao sam i Sloveniju, Italiju, bilo je toga po Hrvatskoj… ali dosta rano sam odlučio da mi je to sve skupa, kako da kažem, previše za život koji ja želim. Ne kažem da je profesionalni nogomet loš, ali ja sam osjetio da mi je nogomet veći gušt nego karijera. I onda sam negdje do 22. godine krenuo igrati baš za gušt, uživati, igrati jer volim pobijediti, jer ne volim izgubiti, jer volim taj osjećaj utakmice - ali bez iluzija i bez pritiska da mi to mora biti život", objašnjava.

"Ne možeš živjeti od treće lige, nažalost"

Realno govori i o tome koliko je teško živjeti od nogometa u trećim ligama i niže, bez obzira na to što se izvana ponekad čini da su to "ozbiljni" rangovi.

"Jel se može živjeti od treće lige danas? Ja bih rekao da ne, nažalost. Nemam previše iskustva s drugim klubovima, ali po onome što čujem i što vidim - ne. I da imaš tisuću eura, a najčešće ni nemaš, nije dovoljno. I da imaš dvije, opet nije dosta. Ti ćeš završiti karijeru s 35 godina i onda se pitaš gdje si bio, što si radio, koliko si uštedio. Možeš eventualno kupiti neki solidan auto - ako. I opet moraš ići raditi. Zato sam i radio u agenciji jedno vrijeme, sad već pet godina radim u sezoni u Funtani. Nogomet mi je ljubav, ali ne možeš se ponašati kao da je to dovoljno za sve", kaže.

"Shvatio sam da koliko god se trudio – ne ovisi sve o tebi"

U razgovoru se vraća i na iskustva koja su ga dodatno učvrstila u odluci da ne juri karijeru pod svaku cijenu.

"Meni se zaredalo par loših iskustava s klubovima i menadžmentom i shvatio sam da koliko god se ti trudio u nogometu, i dalje ne ovisi sve o tebi. Ja vjerujem da se trud isplati, ali nekad jednostavno nije do tebe. Možda nisam bio dovoljno karakter, možda nisam bio… ne znam… ali shvatio sam da ne želim da mi život ovisi o nečijim odgovorima i čekanjima", prisjeća se, pa se dotakne i epizode u Istri 1961, gdje je dobio priliku koju, kaže, nije želio propustiti.

"Desila se Istra prije dvije-tri godine. Zvali su me, imao sam dobru sezonu u Jadranu i rekoh - ipak je to Istra, naš klub, najjači u Istri. Stvarno mislim da bih požalio da nisam probao. Dobro sam trenirao, dobro sam se osjećao, ali onda sam došao u poziciju gdje su mi odgađali odgovore, gdje sam morao čekati i čekati. Bilo je ljeto, ja sam radio, i onda sam se sjetio zašto mi to ne treba. Nisam htio da me se vuče za nos niti da ja stojim u mjestu. Bio sam zadovoljan s onim što imam i vratio sam se svom ritmu", govori.

Uljanik kao nova pozornica: "Ovdje su dečki koji žive nogomet"

Uljanik opisuje kao drugačiji svijet u odnosu na Jadran - ne u smislu boljeg ili lošijeg, nego profesionalnijeg pristupa i drugačije strukture.

"U Jadranu je uvijek bio miks posla i nogometa. Nogomet je bio ozbiljan, treniralo se, igralo se dobro, ali većini igrača to nije bilo primarno u životu. S vremenom ti ljudi postanu prijatelji, kumovi, pomoćni trener, sve je to nekako obiteljski. A u Uljaniku je drugačije - puno je mladih dečki koji žele uspjeti u nogometu i kojima je to primarno i jedino čime se bave. To se vidi u pristupu, u treninzima, u ozbiljnosti. Klub ima ciljeve, profesionalniji je, i meni je to zanimljivo jer mogu pomoći iskustvom i znanjem. Klub želi ući među prva četiri da se plasira u viši rang iduće godine, a ja od sebe imam očekivanja - da pomognem i tim mladim dečkima i cijeloj ekipi i da se taj cilj ostvari", kaže.

"Jadran mi je obitelj. Naš odnos se neće narušiti"

Unatoč tome, jasno daje do znanja da Poreč i Jadran ne ostaju iza njega kao "zatvoreno poglavlje", nego kao dio identiteta.

"Ja sam i dalje na svakoj prijateljskoj utakmici Jadrana. Od kad su počele zimske pripreme, kažem ti, većina njih su moji prijatelji s kojima sam bio u svlačionici deset godina, neki i više. Neće se naš odnos narušiti zato što sam otišao. Vidjet ćemo se, družit ćemo se, sve ostaje isto u tom smislu. Želim im svu sreću i mirnu sezonu do kraja, da završe dobro. Ja ću ih pratiti što više mogu, a sad se nadam da ćemo mi u Uljaniku uspjeti ostvariti taj cilj ulaska među prva četiri i da ćemo svi skupa uživati i pobjeđivati", zaključuje Oliver Sumić.