Sa ‘Svadbe’ u kinu na doček rukometaša: kako se pijani Aldo jednim potezom spasio sramote u selu

Teška je sramota snašla Alda. Cijelo ga je selo gledalo ispod oka, smijalo mu se iza leđa otkako je ono autom sletio u dolac onkraj naselja. Vraćao se s boćanja, malo popio slaveći pobjedu, pa ga je prevario zloglasni zavoj u Eržišću. Kočnica, proklizavanje i bum!

Prošao je lišo, ali gotovo da mu je bilo žao što barem nije natukao rebra – ono, tek toliko da mora zvati hitnu. Bio je taman pijan - i posljedično bedast - da u gluho doba noći, želeći izbjeći policiju, za pomoć zove susjeda, Valterova starijeg sina Marka, mehaničara koji je nedavno nabavio vučnu službu.

Momak je reagirao u tili čas i izvukao vozilo. No, sutradan su, naravno, već svi znali.

Valter, toksični seoski glasnik loših vijesti, jedva je dočekao da malom zajednicom proširi tiražni trač: Aldo je potvrđeni pijanac, s atestom – ma s alkotestom od preko tri promila. Stao mu zluradi susjed na prste svom težinom i bacio ga u živo blato.

Jednom prosuto perje nemoguće je skupiti, učio ga je otac. Pa mu sad nije palo napamet ikoga uvjeravati u istinu.

Volio je Aldo, istinabog, popiti biru. Iz oštarije rijetko je odlazio bez barem četiri, pet rundi – jer uvijek bi se pojavio još koji sličan veseljak. Kad bi u mjesnom marketu vraćao ambalažu, iz najlona se čula zvonjava boca kao da selom prolaze Ćićki zvončari, zgončari, kako li već.

Ali sve je ostajalo u granicama pristojnosti, pa bi na sistematskom kod dr. Rimca bez ustezanja priznao: Pijem prigodno.

Zato je i blagajnica Vesna – naviknuta na Aldovu nešto drukčiju špežu – tog jutra čudno gledala u njegovu košaru: sirutka, chia sjemenke, raženi kruh i Kiseljak. Skrušeno joj je objasnio:

„Mirjana je poludila nakon sudara. Ne pušti me više niš piti, moran poj na tu detosk... deksto... deto... Ma na deto-ksifi-kaciju“, jedva je izgovorio Aldo.

Pristao bi i na goru pokoru od te ptičje hrane koju mu je propisala supruga; sve bi, kume moj, prihvatio da joj udovolji.

Čak joj je, samo da je opet vidi nasmijanu, predložio odlazak u kino. Zadnji put bili su još u vrijeme dok je IDS bio jak u Istri. Svi gledaju tu Svadbu, ultimativni hit – Hrvatica ženi Srbina, novo bratstvo i jedinstvo. Mora da je dobra. Ajde, idemo!

I otišli su: Mirjana friško nafrizirana, u bundi s mirisom naftalina jačim od ikojeg parfema; Aldo u traper jakni s plišanom postavom, još uvijek pokisao kao miš.

A onda, u pazinskom Spomen domu – obrat.

Zatekli su Valtera kako se pred vratima nateže s osobljem. Ostao je, s njegovom naprlitanom Ritom, bez ulaznica - nije ih kupio u pretprodaji. U dvorani nema slobodne stolice, no susjed se ne miri: sipa žuč, psuje na pasja kola...

Ali džaba – morat će luzer kući, gledati doček Thompsona; doček koji je, ispunivši želju našim rukometašima, organizirao sam premijer.

Svadba je, shvatili ste, za Alda bila najbolji film ikad. Nasmijavali su ga Hrvati i Srbi, debele suze klizile su mu niz obraze dok je u kinu treštala „Ćale, ja sam došao iz tvoje kare“ pa odjavna, Magazinova „Ljube se dobri, loši, zli“.

„Skoro kako ona play-lista ča ju je Plenković složija Thompsonu za Jelačićev plac“, komentirao je naglas da ga svi čuju.

Mirjana ga je špotala, ali nije si mogao pomoći. Znao je kako bi, da je sad doma, nakon auta, sigurno razbio i novi televizor. Hitnuo bi daljniski čim bi na ekranu vidio premijera kako nadmeno, onako i od Boga veći, neposlušnom zagrebačkom gradonačelniku, poručuje: Smiri se, popij čaj…

Znao je naš Aldo da će večeras nazdraviti ovoj veseloj „win-win“ zgodi: Valter je izvisio, a on – odgledao Svadbu i sačuvao televizor.

Nije sve tako sivo kad u kući imaš hladno pivo. Taman mu je ostalo jedno Nikšićko…

Kakav crni čaj, moj Plenki!