Loren Maružin - povratak kući, povratak sebi: Uljanik kao nova prilika i nova snaga

Nogometni put rijetko je ravan. Češće je pun skretanja, uspona i padova, velikih stadiona i tihih svlačionica, snova koji se ostvaruju i onih koji se moraju iznova graditi. Put Lorena Maružina upravo je takav – iskren, težak, ali i nevjerojatno ljudski. Od ove godine, taj se put simbolično vraća kući: potpisom ugovora s Uljanikom.

Priča o nogometu, govori Loren, počela je još u djetinjstvu, kada je njega i brata mama redovito vodila gledati tatu na svaku utakmicu. Upravo su ti odlasci na tribine bili prvi trenutci u kojima je osjetio bliskost s nogometom i atmosferom koju taj sport nosi.

U tim ranim godinama posebnu ulogu imao je i njegov brat Andrea. Nogomet za njih nikad nije bio samo trening.

Od malena su dane provodili igrajući jedan na jedan na male golove, bez popuštanja i bez pravila – jer „faul nije postojao“. Ti dueli tjerali su ih da budu bolji, jači i precizniji, a iako su im se kasnije nogometni putevi razdvojili kroz različite klubove, ostali su ista ona podrška jedan drugome kakva su bili i kao klinci.

Prve lopte bile su u Smoljanci Sloboda i Kanfanaru, kratko i u Istri 1961 dok je još bio dječak, ali pravi temelj onoga što je danas postao gradio je u Rovinju.

„Krenuo sam u Smoljanci Sloboda, pa Kanfanaru, onda sam kratko bio u Istri 1961 dok sam još bio u osnovnoj školi. Nije to trajalo dugo, ali svaka ta faza te nečemu nauči. Ipak, najveći dio mog odrastanja bio je u Rovinju. Od sedmog razreda pa do osamnaeste godine tamo sam živio nogomet, svlačionicu, ekipu. To su godine koje te stvarno oblikuju.“

Dolazak u Pazin na polusezonu bio je trenutak u kojem je ponovno osjetio da se stvari pomiču naprijed.

„Došao sam u Pazin na polusezonu i osvojili smo ligu. To mi je dalo dodatno samopouzdanje i osjećaj da mogu napraviti iskorak.“

Taj osjećaj vrlo brzo prerastao je u ono o čemu sanja svaki igrač – priliku na najvećoj sceni. Ta prilika Lorenu se pružila kada je imao priliku igrati utakmicu za Agenciju Umag - ekipu koja je okupljala najperspektivnije igrače iz Istre, da odmjere snage s prvoligašem. Nakon čega je Maružin i ostvario svoj prvi nastup u zeleno-žutom dresu.

„Svoj prvi debi sa Istrom imao sam protiv Lokomotive. Nakon toga sam još nešto igrao u prvenstvu i kupu. Posebno pamtim Vinkovce protiv Cibalije – ušao sam dok smo gubili, asistirao dva gola i u tom trenutku stvarno pomisliš da je to to, da se stvari napokon slažu.“

No, koliko god se činilo da je sve krenulo u pravom smjeru, nogomet često ima drugačiji ritam.

„Situacija u klubu tada je bila takva kakva je bila, financijski nije bilo lako i na polusezoni sam se vratio u Pazinku.“

Pazinka je te godine ispala iz tadašnje 3. lige, u kojoj je Jadran bio čvrsto pozicioniran, pa je Maružin odlučio Pazin zamijeniti za Poreč.

„Otišao sam u Jadran jer sam želio igrati ligu više, odnosno upravo onu iz koje je Pazinka ispala. I tamo sam imao polusezonu koju sam stvarno dobro odigrao. Osjetio sam opet povjerenje.“

I upravo tada, kad je ponovno uhvatio ritam, došao je trenutak koji je otvorio nova vrata. Maružin dobiva poziv u Istru, te nastupa na turniru u Medulinu.

„Na Medulin Cupu sam igrao rasterećeno, iako sam bio jedini bez ugovora u Istri. U utakmici protiv Lokomotive zabio sam i asistirao za Istru. Nakon finala sve se dogodilo jako brzo. Nedugo nakon već sam bio na putu za Zagreb. U Lokomotivi sam u početku stvarno igrao, 12–13 utakmica, startao, osjećao sam da se računa na mene. U tom periodu sam se nogometno osjećao najmoćnije.“

Nakon toga karijera ga je vodila kroz različite sredine i zemlje, svaku sa svojim izazovima.

„Nakon Lokomotive otišao sam na posudbu u Orijent, a potom sam potpisao za Bravo. U Bravu sam proveo dvije i pol godine i to mi je, gledajući statistiku i kontinuitet, bilo najbolje razdoblje u karijeri. Nakon toga uslijedio je odlazak u Bugarsku, u Hebar Pazardžik, pa kratka epizoda u Sloveniji, u Aluminiju, a potom i dolazak u Rudeš, gdje se nažalost dogodila ozljeda. U jednom trenutku praktički sam gotovo godinu dana bio bez nogometa i tada shvatiš da moraš stati, presložiti stvari i donijeti važne odluke za nastavak karijere.”

Upravo u tom mirnijem i iskrenijem razdoblju pojavila se nova priča.

„Žika me zvao čisto da pita kako sam. Sjeli smo, razgovarali normalno, bez pritiska. On mi je rekao kako oni razmišljaju, ja sam njemu rekao gdje sam ja u tom trenutku. Kroz sve te razgovore sa Žikom i Tonijem vidio sam da im je stvarno stalo do kluba i da rade pošteno.“

Otkrio je i kada će se pridružiti dečkima na terenu.

„Najvažnije mi je da se vratim onaj stari i da budem zdrav. Radim po planu u rehabilitacijskom centru Optimove i vidim veliki napredak. Plan je da se 9. veljače priključim ekipi i da u početku radim oko 70 posto treninga, uz postupno dizanje intenziteta. Moguće je da preskočim prva dva-tri kola, a onda, ako sve bude u redu, krenuti s minutama. Svjestan sam očekivanja i želim povjerenje koje sam dobio vratiti na terenu.“

Maružin se osvrnuo i na ligu te ulogu Uljanika u razvoju igrača.

„Mislim da ta liga nije nimalo bezazlena. Nije to prva ni druga liga, ali ako igraš dobro, itekako se možeš pokazati. Da sam otišao u neku nižu ligu, vjerojatno ne bi bilo te mogućnosti da se opet vratiš na viši nivo. Ovdje, ako odigraš dobro, zabiješ 10–15 golova, sigurno će te netko primijetiti. Zato mislim da je ova liga jako dobra, pogotovo za mlade igrače. U Uljaniku ima puno mladih dečki i nadam se da će shvatiti da im je ovo prava prilika. Kad ih gledam, ekipa je mlada, ali kvalitetna. Znam dosta dečkiju od prije, s nekima sam igrao, s nekima sam u kontaktu privatno. Ja sam među starijima i nadam se da ćemo mi iskusniji biti primjer, da se napravi taj spoj iskustva i mladosti i da svi zajedno guramo prema nečemu više.“

Uljanik za njega nije samo nova sredina.

„To je važan klub za grad i za mlade igrače. Ovdje se dobivaju minute, ovdje se može rasti. Kad vidiš da ljudi vjeruju u projekt, onda znaš da si na pravom mjestu.“