Kolinje, Versace i bijele patike: kako je unuk natjerao Alda da prestane gojiti prasce i štalu pretvori u apartman

Došao je i taj dan. Aldu dolazi unuk po prvi put pomoći delati prašćevinu. Ostala je još ta jedna, za potomka sačuvana svinja - ostale je već bio pretvorio u pršute - i gotova priča za ovu zimu.

Prascima je Aldo sve vrijeme strpljivo kuhao domaću hranu, tovio ih trukinjom i cukama, pričao s njima. A onda ih s prvim hladnijim danima – običaj, k vragu, tako nalaže – metnuo pod nož.

Sve je kobasice unaprijed, još u rujnu, rasprodao – njegove su, potvrdit će to i mrski neprijatelj Valter, ipak bile najbolje. S guštom je odbio svog prvog susjeda koji, dobro potkožen od rentanja apartmana, nije želio blatiti ruke prascima.

„Pasano lito tvoje kobasice bile su slatke kako cukar, bolje nis prova. Ča bi bilo jeno 10 kili za suseda, a?“, umiljavao se poput pudla Valter.

„Kasno, kumpare moj. Niman nanke deka više, sve mi je zdavna rezervirano“. 

Aldo se, dobro raspoložen, smijao toj zgodi dok je nazdravljao događaju koji će, znao je, zauvijek pamtiti. Natašte je zveknuo dvije travarice, da ublaži žalac nemira; obrijao se novom Gillette britvicom i kasnije, za kavom, priznao svojoj Mirjani da su se njene molitve na nedjeljnim misama konačno, eto, isplatile.

Jer, nikad njihov unuk Matteo nije pokazivao interes za seoske poslove. Vino mu je smrdjelo, toliko da je bježao iz konobe; od branja ulika ruke su ga – žalio se taj prvi i zadnji put – boljele tjedan dana, a u vrijeme svinjokolje radije je obilazio advente od Istre do Zagreba.

I selo je primijetilo: kao da Matteo nije ista krv s nonetom, naširoko poznatim majstorom od zanata.

Alda su, onako iz vica, zvali nadimkom po onom našem poznatom estetskom kirurgu, jer je tako vješto bekario, precizno i blago, kao da nije riječ o mesarenju. Govorili su mu – u sve se taj razumio – da bi komotno mogao voditi i Plodove zemlje, držati agrariju, ali i predavanja umjesto onih glumaca iz AZRI-ja. Ali Aldo je, miran i tih kao stijena, radije radio nego pričao.

I sad je sve bilo spremno za dugoočekivani trenutak – vruća voda, naoštreni noževi, čisti stol i pregača na nasmiješenoj noni Mirjani. Čim je stigao, Matteo im je potrčao u zagrljaj, izljubio ih i zapahnuo svojim Armani parfemom. 

Susjed Livio već je spremio pištolj za omamljivanje, koji je bio kupio da olakša stvar.

A onda se dogodilo... 

Aldo je s prijateljima krenuo izvući svinju iz štale, no Mirko, kako je vlasnik zvao prasca, stao se opirati, davati kontru i kviljeti kao da ga, pobogu, vode na… Dobro, razumjeli ste.

Kad je Matteo vidio nesretnu životinju, stao je plakati. Baš poput Mirka. Nije čuo ništa dok su ga roditelji i nona zazivali da se smiri, otme bunilu.

„Matteo, Matteo, dobro je, nećemo niš delati, kalmaj se, sve okej, šu, šu, vrag uza i pršut i prašćevinu… Matteo, Matteo... !“

Ma kakvi! Užasnut prizorom bespomoćnog prasca, momak je – u tim bijelim patikama na krokodila i trapericama Versace, nimalo prigodnoj opravi za kolinje – trčao selom kao strijela. Prošao je, naravno, i pod Valterovim prozorom.

„Oho-ho! Aldo stvarno dela najbolje kobasice, a i lipega unuka ima. Napro lipega Matteića…“, smijao se Valter zlokobno kao Gargamel.

Čarolija se raspršila. Aldo je objesio ramena, ispustio nož iz ruke. Tresao se, znajući da nema tog načina pod kapom nebeskom, niti te rakije, koja će moći isprati Valterova podbadanja. Nije za Mattea bilo selo.

„Nikad više neću zaklati nanke jenega prasca. Na mistu štale učiniti ćemo apartman, skopati bazen, čagod...“, obećao je domalo, kroz suze, svome unuku dok ga je ljubio u čelo.

Mirko je u štali, nikad življi, nesmiljeno roktao. Kao da se slaže sa svime što gazda kaže.