Kad se vlastitim igračima vežu noge: tko koči pulsku malonogometnu priču?

Proteklog vikenda pulska ekipa Domino Maling i pazinska HMRM nastupile su na Croatia Mastersu, turniru na kojem su se okupile najbolje malonogometne ekipe iz cijele Hrvatske. Bio je to idealan trenutak da se Pula i Istra predstave u najjačem svjetlu. No već pri pogledu na sastave postavilo se ključno pitanje – koliko je uopće realno očekivati ozbiljniji rezultat kada ekipe na ovakvu razinu dolaze oslabljene, bez kompletnog kadra i s kratkom klupom? Upravo tu počinje problem koji već godinama tiho nagriza pulsku malonogometnu scenu.

Istra ima kvalitetu, ima igrače i ima turnire koji iz godine u godinu pune dvorane i bude interes publike. Ono što, međutim, izostaje jest kontinuitet većeg uspjeha izvan lokalnih okvira. Razlog nije manjak talenta, nego sustav koji vlastitim igračima često veže ruke.

Sve češće se događa da klubovi svojim igračima brane nastupe na amaterskim malonogometnim turnirima. I to ne samo usred sezone, što je donekle razumljivo, već i u razdobljima kada nema natjecateljskih obaveza, kada su pauze duge po mjesec dana, a igrači bez utakmica i bez natjecateljskog ritma.

O toj temi otvoreno govori Stefan Živadinović, voditelj ekipe Domino Maling i dugogodišnji sudionik pulske malonogometne scene. Ističe kako razumije zabrane u trenucima kada traje liga i kada su utakmice svaka dva ili tri dana, ali problem vidi u situacijama kada tih obaveza nema.

„Ako klub ima utakmice svaki vikend, to u potpunosti razumijem. Ali ako postoji pauza od mjesec dana, stvarno se moglo dozvoliti dečkima da odu na turnir, da brane boje grada i da se Pula predstavi u boljem svjetlu“, ističe Živadinović.

Takve zabrane, dodaje, dugoročno su kontraproduktivne. Naime, istim tim igračima redovito je zabranjen nastup i na najvećem istarskom malonogometnom turniru – Moja ulica, moja ekipa, što je u određenoj mjeri razumljivo jer se tada igra usred futsal sezone i klubovi imaju aktivne natjecateljske obaveze. No upravo zato dodatno zbunjuje odluka da se zabrane nastupi i sada, kada je zbog Europskog prvenstva u futsalu domaće natjecanje u pauzi. U takvim okolnostima igrači nemaju službene utakmice, nemaju natjecateljski ritam, ali imaju i vrijeme i fizičku spremu – pa se s pravom nameće pitanje zašto barem sada nisu dobili priliku. U tom kontekstu, teško je pronaći razlog zbog kojeg braća Moravac nisu mogli nastupiti u Zadru i dati Dominu širinu i snagu kakvu ovakvi turniri traže.

„Automatski oslabiš vlastiti turnir zabranama futsal igračima, ali i priliku da se napravi iskorak. Apsurd je da organiziraš ulicu, plasiraš ekipu dalje, daješ dečkima priliku za nešto više – i onda ih netko ne pusti. I onda se svi čude zašto se ništa ne osvaja van Istre“, kaže Živadinović.

Pritom upozorava da problem ne leži u jednoj odluci, jednom turniru ili jednoj sezoni, već u odnosima koji se godinama stvaraju – i koji se, nažalost, jednako dugo narušavaju.

„O tome bih mogao pričati satima. Što si duže u ovom sportu i što bolje upoznaš ljude i način na koji sustav funkcionira, to ti postaje jasnije zašto postoji animozitet između uprave i igrača. I onda više nije iznenađenje zašto domaći dečki na kraju odlaze iz svog grada“, kaže Živadinović.

Posebno ga pogađa odnos prema mladim i domaćim igračima, koji bi trebali biti temelj svakog kluba. „Kad vidiš kako se tretiraju juniori, kakvi se ugovori nude domaćim dečkima, onda ti je jasno da tu često nema ni poštovanja ni dugoročne vizije. I poslije se svi pitaju zašto igrači odlaze, zašto traže priliku negdje drugdje. Ne odlaze bez razloga – odlaze jer se ne osjećaju cijenjeno.“

U sredini kakva je Pula publika prirodno traži identifikaciju. Ne nužno kroz rezultat, nego kroz osjećaj da gleda „svoje“ – igrače koji su rasli na istim turnirima, koji su prošli istu ulicu i iste dvorane. Kada takva poveznica izostane, interes postupno blijedi, a futsal, umjesto da okuplja, ostaje bez publike.

Kako ističe, slika se bitno mijenja kada dođe ljeto i krenu ljetni malonogometni turniri. Tada Domino nastupa u punom, najjačem sastavu, a rezultati su jasan pokazatelj što je moguće kada nema ograničenja i publika to prepozna.

„Kad dođu ljetni turniri, to je sasvim druga priča. Tada kao Domino nastupamo kompletni i to se odmah vidi na terenu. Prošlo ljeto smo od pet ljetnih turnira osvojili četiri, jedino smo u Šijani izgubili finale od domaće ekipe i njima svaka čast – bila je to stvarno odlična utakmica jer su s obje strane igrali futsal igrači“, kaže Živadinović.

Upravo zato smatra da bi sličan pristup trebalo imati i tijekom zime, barem u trenucima kada za to postoje objektivni uvjeti. „Ako se već šalje pulska ekipa, ili čak dvije ekipe s Ulice, onda bi bilo logično da im se omogući nastup s najboljim što Pula ima. Tako bi svi bili zadovoljniji, a grad bi se mogao ponositi svojim dečkima. Ovako se često događa kontraefekt – umjesto da se napravi iskorak, sami sebe ograničavamo i gasimo snove.”

Usporedbe s ekipama iz drugih sredina dodatno otvaraju pitanje kriterija. Dok se u Puli često kalkulira i ograničava, druge ekipe dolaze kompletne, bez zabrana, i upravo to na kraju čini razliku.

„Da bi osvojio turnir, moraš imati kompletne igrače. Ovo što smo mi zadnjih godina napravili – dva finala zaredom – već je uspjeh s obzirom na okolnosti. Ljeti, kad nastupamo u punom sastavu, osvajamo gotovo sve. Velik broj gledatelja to prepozna i uživa gledat futsal igrače, dolaze gledati jake tekme i užzivaju u njima“, naglašava Živadinović.

Važno je podsjetiti i na činjenicu koja se često zaboravlja – Pula je već iznjedrila reprezentativce dok su igrali doma. David Mataja i Niko Vukmir prvi su put pozvani u hrvatsku futsal reprezentaciju 2023. godine dok su nastupali za tadašnji Stanoinvest Futsal Pula, današnju Futsal Istru Pula.

Obojica i danas nose dres reprezentacije, ali su svoju karijeru nastavili u inozemstvu – Vukmir je potpisao za španjolski prvoligaški klub Cofersa O Parrulo Ferrol, koji igra u najjačoj ligi španjolskog futsala, Primera División, gdje je postao standardni član prve momčadi.
S druge strane, Mataja je ove godine nastupao za hrvatsku futsal reprezentaciju kao igrač poljskog prvoligaša Constract Lubawa, u čijem je dresu gradi svoju klupsku karijeru.

Uz njih, kroz cijeli ciklus kvalifikacija reprezentaciju su također nosili i drugi igrači povezani s pulskom scenom – Dean Moravac, Manolo Bilić i Daniel Moravac – koji su bili važni dijelovi reprezentativnih akcija te su pokazali da lokalna škola futsala ima širinu i kvalitetu.

Ovaj niz reprezentativaca jasno pokazuje da Pula i Istra već godinama proizvode vrhunske igrače – samo je pitanje jesu li im stvoreni uvjeti da te talente zadrže i iskoriste u punom kapacitetu i u domaćim momčadima.

Upravo to potvrđuje da kvaliteta postoji i da put prema vrhu ne mora nužno voditi van, ali i da taj put mora biti podržan, a ne kočen. Jer ako su tada bili dovoljno dobri za reprezentaciju, legitimno je pitati se koliko bi još igrača moglo doći do te razine da im se omogući igranje, jači turniri i kontinuitet natjecanja – umjesto zabrana i zatvorenih vrata.

Croatia Masters i slični turniri nisu usputna zabava, nego ogledalo stvarne snage scene. A teško je gledati realnu sliku kada najbolji dijelovi te scene ostaju kod kuće.

Ovo nije napad na klubove, nego poziv na širu perspektivu. Jer dok se u Istri još raspravlja smije li netko igrati amaterski turnir, drugi gradovi to koriste kao priliku za razvoj, promociju i zajedništvo. A mali nogomet, baš kao i publika, vrlo dobro pamti tko ga je gurao naprijed – i tko mu je stavljao kočnice.