Video, Foto Smeđi šampinjoni s gorgonzolom naribanom mrkvom i rokulom na žaru

Usnio sam san. Izgleda da sam se vratio u vrijeme kada sam bio osmi razred osnovne škole. Ležim na zelenom baršunastom kauču u Fažani, u stanu moje pokojne none Alme. Ne mogu zaspati pa gledam u stari veliki drveni sat koji visi na zidu u dnevnoj sobi, ispod kojega na podu, u drvenoj kutiji, stoji upakiran još jedan sličan sat, samo dosta manji.

Taj je moja nona kupila susjedi Ivanki Piton – ženi pokojnog Pitona, najsposobnijeg i legendarnog ribara, vrlo poznatog u brijunskom akvatoriju – za rođendan, kako se više ne bi žalila na kucanje i zvonjavu ovog njezina velikog drvenog sata…

TIK! TAK! TIK! TAK! Pa svako malo zazvoni: DOONG! DOONG!

Tko bi normalan u naše doba imao ovako nešto na zidu?!

Zagledao sam se u njegovo veliko metalno klatno koje se ritmički ljulja, ispolirano poput ogledala… I kao da vidim obrise nekih meni nepoznatih ljudi unutar odraza tog klatna…

TIK… TAK…

I opet sam, gledajući u ovaj prizor iz prošlosti, hipnotiziran njihanjem klatna i otkucajima sata, zaspao… zaspao sam u snu koji ionako sanjam…

I najednom sam se našao unutar tog klatna. Sve je bilo kromirano oko mene. Nekoliko desetaka ljudi ritmički se kretalo u stilu ljuljanja klatna i otkucaja mehanizma sata. Odmah su me počeli korigirati:

„Brzo! Kreći se ujednačeno poput nas, drži naš ritam, jer će se inače sve raspasti. Cilj nam je jako zaljuljati sat da se skine s klina na kojem visi na kamenom zidu i da padne na ovaj manji ispod nas na podu i razbije ga! Mehanizam našeg sata rekao nam je kako nas ujutro namjeravaju zamijeniti ovim manjim satom dolje na podu, a ovaj naš sat, s nama unutra, baciti u smeće!“

„Ali to nije istina!“ – uzviknuo sam i pokušao spasiti situaciju. No naglo me prekinulo više glasova:

„Tišina! Tiho! Kvariš ritam! Šuti i ritmički se kreći! Šuti! Kreći se! Idemo!“

Kad odjednom – TRAS!

Stari zidni sat pao je sa zida i, umjesto da razbije onaj manji, sam se razbio u drvenu kutiju u kojoj je bio zapakiran sat na podu. Razbio se u stotine komadića, a duše iz klatna iscurile su nepovratno u dubinu zemlje i njihova se životna energija reciklirala u tlo.

Moj je duh, srećom, „iscurio natrag u moje tijelo“ i ja sam se probudio…

„Koje budale!“ – uzviknuo sam ljutito u sebi. Da su mi barem dopustili da im objasnim da ih nitko ne želi zamijeniti… Ali ne! Slušali su mehanizam koji ih je nekako i zarobio – slijepo mu vjerujući, ritmički su otplesali u svoju, i njegovu, propast…

A kad malo bolje razmislim, ni u našoj povijesti, a ni u sadašnjosti, nije drukčije… Pogledajte samo svoju okolinu, kvart u kojem živite ili tvornicu u kojoj radite… Stvori se neko malo društvo okupljeno oko pojedinca koji misli da zna što je najbolje. Ljudi oko njega prihvate njegove misli i vjerovanja te počnu svi jednako razmišljati, s ciljem da promijene neke stvari unutar kolektiva… recimo.

Ali nitko ne propituje koliko su u pravu ili u krivu… I onda, kada iz nekog razloga više ne uspijevaju pridobiti nove ljude na svoju stranu, a ostatak kolektiva jednostavno radi i izvršava svoje radne zadatke, prepuštajući upravi rukovođenje – što je sasvim prirodno – to se društvo, poput sata u snu moga sna, uruši samo u sebe i prestane postojati…

Takvih „istomišljenih društava“, nažalost, imamo posvuda. Neka su manja, neka veća, a neka i megalomanska…

Ali pustimo sada to… nego kako prestati razmišljati o ovome, kako se vratiti u sadašnjost i biti pogonjen vlastitim „Ja“ i vlastitim umom?

Pa normalno – uz pomoć dovoljno ukusne hrane.

Da izliječim svoj duh od ovoga šoka, pripisujem si smeđe šampinjone sa žara, u koje ću staviti topljeni sir gorgonzolu, malo naribane mrkve i, radi dodatne svježine koja mi je zaista potrebna nakon ovog „teškog sivila od sna“, i malo rotkvice. Sve ću blagosloviti s nekoliko kapi maslinova ulja.

Dakle, kotrljam se iz kreveta van, upadam u hladan tuš, ispadam iz tuša u trenirku pa odmah van do roštilja… Palim vatru i to je to.

 

 

 

 

View this post on Instagram

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

A post shared by Damjan Bistričić (@monsieuroutlawchef)

Sastojci (za jednu osobu)

1. 1 i pol jušna žlica maslinova ulja

2. 150 g svježih smeđih šampinjona

3. 70 g svježe rotkvice

4. 100 g svježe mrkve

5. 120 g gorgonzola sira

6. Jedna svježa grančica ružmarina

Opis pripreme

1. Zapalite vatru na roštilju.

2. Oštrim kuhinjskim nožem ili prstima (ovisno o tome koliko ste gurmanski divlji u svojoj duši) odvojite peteljke od klobuka smeđih šampinjona. Peteljke, zajedno s ostacima mrkve, malo luka, soli i papra, možete prokuhati i napraviti okrepljujuću juhicu, ali to sada nije bitno u ovoj priči.

3. Rotkvicu narežite na osmine.

4. Na ribežu „na srednje“ naribajte mrkvu.

5. Gorgonzolu narežite na tanke listiće.

6. U klobuk šampinjona prvo stavite mali prstohvat naribane mrkve, zatim jedan listić gorgonzole. Na sir položite po dvije fete rotkvice. Na vrh stavite jednu iglicu, odnosno listić svježeg ružmarina, pa sve poprskajte s nekoliko kapi maslinova ulja.

7. Kada se u roštilju napravi žar, položite klobuke šampinjona na vrele, maslinovim uljem namazane gradele, tako da nadjev bude s gornje strane. Poklopite roštilj. Ako nemate poklopac, gljive prekrijte aluminijskom folijom kako bi se nadjev bolje ispekao i sir ravnomjerno rastopio.

8. Nakon osam minuta pečenja izvadite šampinjone na veliki ravan pjat. Nakon tri do pet minuta, kada se klobuci malo ohlade, zagrizite… Zatvorite oči… Što osjećate? Upravo tako. To je to.

To što osjećate ne može vam nijedno slovo na papiru – ili ekranu – prenijeti.

Dobar vam tek, dragi čitatelji.

Vaš Outlaw

Galerija (14)