Doseljavanje zadarskih izbjeglica izazvalo arbitražu: svestrani Kanfanarac pronašao većinu međaša između Rovinja i Dvigrada

Da se mogao školovati Kanfanarac Anton Meden bi zasigurno bio dalje razvio svoje brojne talente. Izvrsni je crtač i kipar, izrađuje istarske suvenire, svira gitaru, ali mu je najveća strast arheologija i povijest Kanfanarštine. Sve je to sažeo u knjizi 'Tragovima povijesti Općine Kanfanar' koja ima gotovo 500 stranica. Svoje radove ponajviše objavljuje u časopisu 'La Ricerca' Centra za povijesna istraživanje Rovinj.

Sa svojim rođakom Ivanom 1991. godine je pokrenuo smotru istarskog vola Jakovlju. Uz 900 godina spominjanja Kanfanara 1995. je osnovao Udrugu za očuvanje i promicanje kulturnog i prirodnog naslijeđa Kanfanarštine Dvegrajci. Uz brojne projekte udruga svake godine organizira znanstveni skup i objavljuje zbornik radova.

Osnovao poznatu udrugu Dvegrajci

Već 1998. Dvegrajci izdaju monografiju 'Kanfanar i Kanfanarština' čiji je urednik bio akademik Josip Bratulić. Knjiga je nastala kao zbornik radova znanstvenog skupa iz 1996. povodom 900. obljetnice prvog pisanog spomena Kanfanara. Odmah potom u suradnji s Jakovom Jelinčićem prevodi se i izdaje Dvigradski statut iz 15. stoljeća.

U suradnji s novinarom i publicistom Draganom Ogurlićem potom izdaje prvi turistički vodič Kanfanarštine. Slijedi preslik dvigradske knjige 'Letnice' i 'Zbirke Korenić'.

Surađuje s Arheološkim muzejom Istra, Konzervatorskim odjelom iz Pule, Državnim arhivom u Pazinu, Biskupijskim arhivom u Pazinu, Naturom Histricom, Muzejom Grada Rovinja, Hrvatskim društvom prijatelja glagoljice i brojnim drugim kulturnim ustanovama.

Otkrio 13 gradina i dva prapovijesna naselja

Uz sedam otprije poznatih povijesnih gradina na Kanfanarštini otkrio ih je još 13. Nadalje, otkrio je još jedno prapovijesno mezeolitičko i neolitičko naselje koje su kasnije istražili arheolozi Arheološkog muzeja iz Pule. Istraživao je pećine u kojima je pronađena kultura stara 4000 godine. Na nalazišta u sklopu Male škole povijesti vodi učenike kanfanarske osnovne škole.

Uz objave u periodicima sudjelovao je u edukativnim emisijama HRT-a, RAI 3 i TV Kopar s Marinom Voccijem. Nadalje, surađivao je i prijateljevao i prijateljuje s akademicima Brankom Fučićem i Eduardom Hercigonjem, arheolozima i konzervatorima Darkom Komšom, Kristinom Mihovilić, Martinom Barada, Željkom Bistrovićem, Ivanom Matejčićom, Robertom Matijašićem, Klarom Buršić Matijašić, astrologom Koradom Korlevićem, povjesničarima Slavenom Bertošom i Giovannijem Radossijem te mnogim drugima.

Dugogodišnje istraživanje kamenih međaša

Ni u 76. godini ne miruje. Nedavno mu je u časopisu 'La Ricerca“ objavljen rad 'Tragom utvrđivanja općinskih granica između Rovinja i Dvigrada iz 1573. godine' kao rezultat dugogodišnjih istraživanja i pronalaženja kamena međaša dvaju komuna. Svoj je rad počeo proučavajući rukopise koji su se sačuvani u knjižnici Muzeja Grada Rovinju. Riječ je o 'Knjizi katastika' rovinjske općine iz 1637. godine, koji pod naslovom Sentenza delle Differentie govori o utvrđivanju granica rovinjskog i dvigradskog komuna.

Arbitražna presuda Differentie dogodila se 13. prosinca 1573. zbog nesuglasica nakon doseljavanja izbjeglica s područja Zadra na područje današnjeg Rovinjskog Sela 1525. godine. Stanovnici novog naselja ulazili su u područje općine Dvigrad radi ispaše stoke i sječe drva. Da bi se sačuvali dobrosusjedski odnosi dva komuna su inicirale osnivanje arbitražne komisije koja je radila na označavanju granice.

Arbitraža označila granice Rovinja i Dvigrada

Komisiju, kako ih se nazivalo, 'gli magnifici maestri', činili su stručnjaci Stefano Barbo iz Motovuna, Antonio Gambaletta iz Vodnjana i Domenigo di Giuliani iz Svetog Lovreča. Presuda je pred predstavnicima komuna Rovinj i Dvigrad pročitana u loži općine Svetvinčenat. Dokument su potpisali Antonio Fachinetti, bilježnik i Iseppo de Perinis, bilježnik i kancelar.

Prema objavljenoj presudi arbitraža je počela utvrđivanjem granice koja razdvaja teritorij između dvije općine, počevši od kamena međaša gdje je bila, a i danas je granica triju komuna, Rovinja, Bala i Dvigrada. Taj međaš, visok 1,2 metara označen je slovima YHS, kasnije imenom Jesus, i na vrhu sa oznakom križa.

To je mjesto podno zapadne strane brda koji se danas zove Mali Karpanj. Od toga mjesta se preko gromača i koronala dolazi do brda Monte delle foibe, danas Šimetovog vrha, na kojem se nalaze tri jame na čijem su putu postavljena dva kamena međaša.

Od kunfina gdje se spajaju granice Bala, Kanfanara i Rovinja do Rovinjskog Sela

Napuštajući Monte delle foibe, na rovinjskom teritoriju, nastavljajući dalje po korunama i gromačama uz brdo Pischier, danas Golo Brdo, granica ide do mjesta zvanog Foiba vento na strani Rovinja, danas zvanoj jama Kunfin blizu nogometnog igrališta u Rovinjskom Selu.

Do vrha prije Šimetovog vrha postavljena su četiri kamena stupa, označenih brojevima tri, četiri i pet. Četvrti je postavljen na gromaču ispod brda Monte Bossi (danas Busul),zvanog po istoimenom ukrasnom žbunju, koji se nalazi preko puta igrališta Kunfin.

Između dva brda, Veliki i Mali busul, postavljen je kameni stup sa brojem 7. blizu crkve Sv. Florijana. Nastavljajući se u pravcu brda Monte forno, koji danas nema toponim, postavljen je kameni stup sa brojem 8.

Posljednji granični kamen na sjevernoj obali Limskog kanala

Nadalje, prama Limskom kanalu postavljena su tri granična kamena, označenim brojevima devet, deset i jedanaest. Na njime su uklesana slova R prema Rovinju i DC (Due Castelli) prema Dvigradu. U nastavku slijede graničnici sa brojevima 12, 13, 14 i 15 na lokaciji zvanoj Forno.

Od tuda ravno do mora u Limskom kanalu postavljen je granični kamen nasuprot onom sa druge strane mora koji graniči sa Svetim Lovrečem (danas Vrsarom) i Dvigradom. Ovaj kamen je bio označen brojem 16 i slovom F. Taj se kamen spominje i u Dvigradskom statutu. Tu završava granica između dva komuna potvrđena postavljenim graničnih kamena od strane komisije.

Tražio kamene međaše služeći se topografskom kartom

„U ovom istraživanju traženja graničnih kamena, ili onoga što je od njih ostalo, a još je vidljivo, služio sam se topografskim kartama. Granica općina Rovinj i Dvigrad, sada Kanfanar, od tada se nije mijenjala, pa sam, slijedeći kartu, mogao tražiti međaše koji su postavljeni odlukom arbitražne komisije. Najvažnije je bilo utvrditi toponime koji se u tom dokumentu spominju, a vremenom su  zamijenjeni i zaboravljeni“, kaže Meden.

Kamen zvan Jesus našao je uz pomoć Nicole koji živi u njegovoj blizini. Drugi kamen na Šimetovom vrhu pronašao je uz uporabu GPS-a u suradnji s izvrsnim tragačem Nenadom Kuzmanovićem iz Pule.

„Jamu Kunfin, neposredno kod istoimenog nogometnog igrališta na istočnom ulazu u Rovinjsko Selo iz pravca Kanfanara pokazala su mi djeca koja su se tu igrala. U šumi podno brda obližnjeg brda Busul, gdje je lociran slijedeći međaš, pronašao sam zidanu gromaču“, nastavlja Meden..

Zadnji međaš na sjevernoj obali Limskog kanala

Uz puteljak koji siječe makadamsku cestu za Rovinjsko Selo, zapadno od sela Žuntići, granični kamen pokazao mu je Đani Sošić iz tog mjesta. Toponim tog područja zove se Kanali. Kamen na brdu Gradina, na čijoj se južnoj padini nalazila crkvica Sv. Florijana pronašao je još pred 25 godina, ali ga je netko u međuvremenu razbio na pola.

Iako su Meden i Kuzmanović nastavili potragu drugih graničnih međaša još ih nisu pronašli. Pri vrhu brda Monte Forno pronašli su dio širokog zida građenog sa većim blokovima kamena koji se dalje spušta prema Limskom kanalu, ali je na mjestu kuda prolazi granica uzak i neprohodan. Na moru gdje bi trebao biti granični kamen sa slovom F, kojeg nema, zamijetili su u stijeni ponad mora dva uklesana kvadrata.

Uz kamene međaše uspio odgonetnuti i sadašnja imena toponima opisana u arbitraži iz 16 stoljeća

„Ti su kvadrati udaljeni jedan od drugoga oko 4 metra. Alfio Matošević, koji je na Limskom kanalu otvorio obiteljski restoran Viking, sjeća se tog kamenog stupa za kojega je bio vezan konop na kojemu su bile uzgajane školjke. Pregledavajući morsko dno nismo ga pronašli“, zaključuje Meden.

Graničnim kamenima komuna Rovinj i Kanfanar nekada se bavio povjesničar Antonio Paoletich, ali nije dovršio istraživanje niti o tome objavio rad. Prelistavajući njegove rukopise Meden je uočio da nije dorečen i da sadrži neke greške. Budući da dobro poznaje taj teren odlučio se na daljnje istraživanje nakon čega je objavljeni rad u časopisu 'La Ricerca'. Uz pronalaženja kamena međaša ovaj je rad značajan i po tome da je Meden uspio objaviti i kako se danas zovu toponimi naznačeni u arbitražnoj presudi iz 16. stoljeća.