'Htio sam pokazati da se može uspjeti i doma. Da ne moraš ići negdje drugdje da bi te primijetili'

Kad se ime pojavi na popisu reprezentacije, a ti to shvatiš tek nakon što ti ljudi počnu čestitati - tada postane jasno koliko je put do tog trenutka bio tih, dug i pošten. Upravo tako je Teo Popović, mladi rukometaš iz Poreča, doživio jedan od najvažnijih trenutaka svoje dosadašnje karijere. Bez pompe, bez velikih najava - samo rezultat godina rada, odricanja i vjere u sebe.

"Ljudi mi čestitaju, a ja ne znam zašto. Nisam ni znao da sam na popisu. Nakon pola sata sam vidio poruku u grupi i tek tada shvatio. Gledao sam i pitao se - je li moguće da je to stvarno", govori Popović.

Osjećaj opisuje jednostavno: "Najljepši. Za to radiš cijeli život."

Kao dijete gledao je reprezentaciju na televiziji, bez pomisli da bi se jednoga dana i sam mogao naći među tim imenima. "Kad si mali, gledaš te ljude i misliš da su oni nešto posebno, nedostižno. A onda se dogodi da si i ti tamo."

Teova rukometna priča započela je još u osnovnoj školi, kada je klub došao predstaviti sport. Prije toga trenirao je plivanje, ali brzo je shvatio da mu nešto nedostaje. "Plivanje mi nije bilo to - nema natjecanja, nema tog naboja. Kad je došao rukomet, odmah sam znao da je to to. Fizički je, ali moraš i razmišljati."

Danas ima 21 godinu i iza sebe već 14 godina rukometa. U tom razdoblju nikada ozbiljno nije razmišljao o odustajanju. Ni kad su dolazili teški porazi, ni kad su njegovi vršnjaci birali lakši put, izlaske i slobodne vikende. Kod njega je rukomet uvijek bio prvi. "Bilo je trenutaka kad izgubiš u zadnjoj minuti, boli, ali nikad mi nije palo na pamet da stanem. Sve se na kraju isplati."

Igra za Poreč, klub u kojem je odrastao i u kojem je izgradio seniorski status. Posebno mu znači što je do reprezentacije došao upravo iz svoga grada. "Htio sam pokazati da se može uspjeti i doma. Da ne moraš nužno ići negdje drugdje da bi te netko primijetio."

Njegova svakodnevica podređena je rukometu. Treninzi dvaput dnevno, utakmice, putovanja, oporavak. Slobodno vrijeme gotovo da i ne postoji. "Imamo jutarnje treninge, pa navečer opet. Dođeš doma, odmoriš malo i to je to. Ako uhvatiš večer za kavu, to ti je luksuz. Rukomet traži sve."

Veliku podršku ima u obitelji. Otac je, kaže, vjerovao i onda kad je njemu samome bilo teško, dok je majčina reakcija na poziv u reprezentaciju bila čista emocija. "Mama je bila presretna. To su trenuci koji ostanu zauvijek."

U reprezentaciju je došao bez velikih očekivanja. Ne razmišlja o statusu ni minutaži. "Hoću samo vidjeti gdje sam. Jesam li na toj razini ili mi još nešto fali. To mi je test samom sebi."

Dodaje kako mu je važno osjetiti atmosferu, treninge i razinu rada. "Da vidim na čemu trebam raditi, što moram popraviti."

Popović priznaje da je samokritičan, osobito nakon poraza. "Kad izgubimo utakmicu, prvo mi sve moje greške prolaze kroz glavu. Analiziram sebe prije nego ikoga drugoga."

Ipak, ističe snagu momčadi: "Složni smo. Držimo se zajedno i kad je dobro i kad je loše. Mislim da je to razlog zašto možemo izvući maksimum."

Rukomet ga je, kaže, izgradio i kao čovjeka. Naučio ga je poštovanju, strpljenju i hijerarhiji, ali i važnoj životnoj lekciji - da se trud ne vraća uvijek odmah. "Kao i u životu. Nekad daješ sve, a ne ide. Ali ako nastaviš, vrati se."

Nakon objave poziva, u samo nekoliko sati stiglo mu je više od 200 poruka. Čestitke, podrška, ponos - cijeli grad bio je uz njega. "To je nešto predivno. Znači da ljudi prate i da im je stalo."

Ne planira daleko unaprijed. Gleda nekoliko mjeseci ispred sebe, želi napredovati, ostati stabilan i zdrav. Europa i najjače lige su san, ali san koji se gradi postupno. "Korak po korak. Najvažnije mi je da igram i da se razvijam."

Za kraj, njegova poruka mladima jednostavna je, ali snažna:

"Nikad ne odustaj. I kad ti nitko ne vjeruje – ako ti vjeruješ, nastavi raditi. Kad-tad se isplati."

Teo Popović danas je jedno od imena koje se s ponosom izgovara u Poreču. Ne zato što je put bio lak - nego zato što je bio iskren, uporan i ustrajan.