Bez Valdija nema fešte u gradu: 'On je naš fušer profesionalac, još samo za popa ni položi'

Bez Valdija Majera (57) i ekipe iz buzetskog komunalca Park teško je zamisliti bilo koju gradsku feštu. Ne zato što će plesati u prvom redu, naravno, nego zbog silnog „nevidljivog“ posla koji odrade prije nego što se reflektori upale.

Zatekli smo ih na Masimovoj škuji, parkiralištu s dva grijana šatora, gdje će se ove subote i nedjelje održati glavna vikend manifestacija  - 22. Festival istarskih tartufa. Već su tjedan dana na terenu, slažu „infrastrukturu“ za pedesetak izlagača skupocjenog gomolja i autohtonih proizvoda.

„Sve ča vidiš, osim šatora, mi smo storili. Mi smo ti univerzalni, ma ča god rabi delamo... I guštamo pomalo.  Bez nas ne moreju – kaj da ti rečen?“, kaže Valdi dok vješto spaja vijak u novi izložbeni pult, sastavljen od iverice, kao u kakvoj stolariji.

Izradili su, nema šale, i kuhinju za masterchefove koji će kuhati u showu, proveli struju i vodu do sanitarnog kontejnera, postavili banere i drugu opremu.

„E, da sve to moraju platit' kakovoj drugoj firmi, teško da bi bilo fešte… Nismo mi bogati kao turistički gradovi na obali“, domeće netko iz ekipe. A tu su Dario, Davor i „glavni za struju“ Veljko.

Kad spomenemo kako s jedne strane donose uštede, a sutra će ovdje stići bogati tartufari i njihovi zlatne gljive, provokacija ne uspijeva. Valdi se samo nasmije i odmah okrene ploču:

„Oni ki tartufe nikad ni lovi, ne more nanke zamisliti koliko vrede. Je li kiša ili mrzlica, ti greš u šumu, to te vuče, kao droga ti je to. Ni to tek tako, ma ni blizu…“

Bio je dugogodišnji tartufar, još od osnovne škole, no lov je ostavio prije petnaestak godina jer su ga preuzele druge obaveze. Danas ima OPG, deset hektara zemlje, junad „na tovu“, nekoliko svinja i kobilu – sve to u Jagodići, na starini supruge. Njegova je pak rodna kuća na Sovinjštini, u selu Majeri, a živi u Starom Buzetu.

Svestran je Valdi čovjek, prava „Katica za sve“ i „multipraktik“ u Parku, gdje broji već 36 godina staža. Kad ga pitate za radno mjesto, kolega kroz smijeh dobaci:

„Fušer profesionalac!“

Valdi se samo nasmije i doda da ima cijeli naramak dozvola – za strojeve, motorke, samohodne kosačice…

„Još samo fali da za popa položi...“, ubaci se netko iz ekipe, a smijeh ne prestaje odjekivati šatorom.

Na spomen da ga bije glas „najpravejega i najštabelejega delavca u firmi“, Valdiju zatitra brk. Vidljivo je ponosan. Baš kao i na svoje kćeri – Patriciju, svježe diplomiranu sanitarnu inženjerku, i Petru, koja radi u buzetskoj destileriji Aura.

„Su rekli da ki je dobar, je tovaru spodoban! A tovari već ni…“, zaključuje naš junak ćakulu u veselom tonu.

Pa, eto, kad ovih dana dođete u Buzet na Festival istarskih tartufa, sjetite se – feštu su omogućili i vrijedni Parkovci.

A ako ugledate Valdija, slobodno mu stisnite ruku. Bit će sigurno tu, negdje iza kulisa.

Jer, bez njega i ekipe, fešte jednostavno nema.