Od Rijeke do mora. Samo koje rijeke, i kojeg mora?

Nekako u isto vrijeme kad je gradonačelnik Pule Peđa Grbin krenuo u proces povećanja poreza na dohodak na maksimalnih 22 i 32 posto, gradonačelnica Rijeke Iva Rinčić naumila je smanjiti stope tog istog poreza na 20 i 25 posto. Kako tvrde iz njezinog tabora, prosječna obitelj imat će zbog ovog smanjenja oko 400 eura godišnje više na raspolaganju.

Istovremeno, manjak po gradski proračun iznosi 9 milijuna eura. Iva Rinčić pojašnjava da su ti novci ionako stajali kao višak i da ih ona namjerava vratiti građanima. Iz riječkog Možemo, na primjer, tvrde da je to bačenih 9 milijuna jer se tim novcem, kažu, moglo izgraditi dva vrtića. Umjesto toga, smatraju, novac će se raspršiti tako da nikome to neće previše značiti. Kao najgore od svega, ističu riječki možemovci, dolazi činjenica da će najviše, oko 1.000 eura godišnje, dobiti najbogatiji, oni koji ionako imaju najveće plaće. 

Neki će reći da je potez Ive Rinčić populistički. Drugi da je populistički krcati proračun onako kako je to naumio Peđa Grbin. U načelu sve ovisi o točki gledišta. Rasprava "manje poreza vs. više poreza" jedna je od onih koje traju desetljećima. Raspon je ogroman, od tvrdnji da je svaki porez zapravo krađa, do onih da bi sve trebalo biti državno. Mnogo pametniji ljudi od Ive Rinčić, Peđe Grbina i mene koji ovo pišem nisu riješili tu dilemu, pa nećemo ni mi.

Ali ono što sigurno možemo zaključiti je sljedeće - nije važno je li mačka crna ili bijela, važno je da lovi miševe. Drugim riječima, nije važno jesu li porezi veći ili manji, važno je da novac bude dobro iskorišten. A kad je povijest javnog sektora u nas u pitanju, i način na koji on raspolaže javnim novcem, onda u najmanju ruku treba biti oprezan. U najveću bi trebalo poreze ukinuti. 

Hrvatska je zemlja u kojoj su prosječne plaće sada već drastično veće u javnom nego u privatnom sektoru. Ta razlika kreće se oko 500 eura mjesečno. Zbog toga se od svakog dizanja poreza, posebno onog na dohodak, ljudima diže kosa na glavi, pa taman da su ćelavi. Javni i privatni sektor u Hrvatskoj žive u dvije države.

Zato je ključno hoće li mačka početi loviti miševe. Hoće li se, na primjer, ubrzati izdavanje građevinskih dozvola u Puli? Hoće li grad zimi i dalje biti mrtav prazan, odnosno i mrtav i prazan? Hoćemo li konačno popločiti Kandlerovu? Hoćemo li čekati manje od 10 godina na smještaj u domove? Hoće li nam centar i dalje izgledati kao zemlja trećeg svijeta? Hoće li konačno niknuti parkirne kuće, koje ima valjda sva civilizacija, osim Pule? 

Uz poreze, tema tjedna u Rijeci bila je "afera juha". Roditelji su nezadovoljni jelovnikom u gradskim vrtićima. Kažu da djeca više ne dobivaju juhu, a i mesa je manje. Vrtić je ponudio genijalno objašnjenje - čak 17 zaposlenika vrtićke kuhinje ovo ljeto je bilo na bolovanju! 

Kako je to uopće moguće? Je li možda netko radio sezonu? Nećemo donositi zaključke, ali podsjetimo da je to javni sektor. U privatnom zaposlenici kuhinje ispuštaju dušu cijelo ljeto i ne pada im na pamet ići na bolovanje. 

Ali to je ta zemlja u kojoj živimo. Broj zaposlenika gradske uprave Rijeka narastao je u 21. stoljeću sa 300 na 500. Što, kako i koliko se tamo radi, nitko nema pojma. Ako je smanjenje poreza Ive Rinčić prvi korak prema smanjenju nabujalog aparata administracije, onda je to genijalan potez. Kojeg će, nadamo se, nekad u budućnosti prepisati Peđa Grbin.

A da se malo odmorimo od poreza i javnog sektora, na koncu ćemo se pozabaviti jednom privatnom dogodovštinom. To je prosvjed podrške Palestini, koji se odvio u centru Rijeke u subotu. Naziv prosvjeda bio je "Od Rijeke do mora", što je zgodna doskočica na teritorijalne pretenzije Hamasa. 

Bilo bi lijepo pitati prosvjednike, a skupilo ih se oko 700, o kojoj je rijeci riječ, i o kojem moru se radi. I jesu li svjesni da su ime svoga grada briljantno uklopili u slogan terorističke organizacije. 

Naravno da nisu. Jer oni, kako su rekli, navijaju za jednakost, mir i život. 

Možemo se kladiti, i veći porez.