Tost od sušene smokve koju sam dan ranije ostavio da odstoji u maslinovu ulju s listovima bosiljka

Bio jednom jedan mladić, radnik na plantaži pamuka u ruralnom Mississippiju, po imenu Robert Johnson. Njegova unutarnja, žarka želja da postane slavni blues glazbenik dovela ga je jedne večeri, točno u ponoć, na raskrižje četiri puta – na sastanak s Vragom.

Stao je na raskrižju i čekao sa svojom gitarom u rukama. Iznenada se pojavio Vrag, u obliku visoke, vitke, tamne sjenovite siluete čovjekolikog oblika. Uzeo je njegovu gitaru, osobno ju uštimao, odsvirao nekoliko kratkih melodioznih pjesama, zatim mu je vratio gitaru i rekao: „Sada si spreman. Tvoja duša pripada meni. Probudi se sutra i spoznaj traženu slavu.“

I tako je nastala glazbena blues legenda.

Ako je raskrižje puteva mjesto gdje se glazbenici u pomoć susreću s Vragom, onda je stol sa četiri stolice mjesto gdje se u ponoć kuhari susreću s njim...

Ja sjedim tako, oko ponoći, u svom prednjem dvorištu, za stolom sa četiri stolice – i čekam Vraga.

Kad odjednom, evo ga: sjedi na stolici meni s desna.

„Oooo, mladiću... Ponovno se susrećemo...“, kaže mi misaonim putem – tamna, vitka i vrlo visoka čovjekolika silueta, sazdana kao od sjene. I nastavlja: „A to je ta stara kineska satara, iskovana u Japanu, koju si nabavio. Znaš li da je generacijski prošla kroz život troje kuhara u Japanu? Poznavao sam ih. Lijepo si je restaurirao, a i zaštitne korice si vrlo lijepo napravio... Daj mi je, da ti je naoštrim.“

I tako sam mu dodao svoju sataru, koju je on naoštrio kažiprstom svoje desne ruke. Dok ju je oštrio, recitirao je nekakve stihove na talijanskom jeziku, koji su u mojem psihodeličnom Art Brut Cuisine umu zvučali otprilike ovako: „Figaro su’, Figaro giù, nessuno di me taglia di più.“

Na hrvatskom bi to otprilike značilo: „Figaro gore, Figaro dolje, nitko od mene ne reže bolje.“

Kad je naoštrio moju kinesku sataru, odložio ju je na stol ispred mene – i nestao.

Gledam tako u oštricu satare i u njezin plavičasti odsjaj noćne tmine i razmišljam: „Tako je i onome blues glazbeniku na raskrižju uzeo gitaru, naštimao je, sklopio s njim prešutan ugovor o slavi, položio pravo na njegovu dušu nakon ovozemaljskog života – i otišao. Samo što ja, za razliku od gospodina Johnsona, nemam dušu. Ja sam misaoni koncept koji živi u ljudskom tijelu, baš kao što i vi, s ljudskim dušama, živite u svojim tijelima. Tijela su nam ista, ali razlika je u softveru. Znači, mogu mu jedino ponuditi neko dobro jelo da ga pojede, pa da mu naknada bude taj trenutak ugode što ga stvaraju isprepletene arome, sljubljujući se u tom jelu.“

Sjedim tako i gledam u drvo smokve, čije grane miluje ponoćni povjetarac, koji ujedno i skida požutjele listove te ih nježno spušta na kamenito tlo. Jesen je, i smokva već odavno nema plodova. Iz susjednog dvorišta viri i grana šljive, plešući blues na ponoćnom povjetarcu. I ona više nema plodova.

Dakle, sve mi je jasno. Napravit ću tost od sušene smokve koju ću večeras staviti da odstoji u maslinovu ulju s listovima bosiljka. Ujutro ću u taj tost, po suhoj smokvi, dodati mješavinu tvrdog ovčjeg i sira gaude.
Umak za tost napravit ću od usitnjene suhe šljive, zelenog, svježe zdrobljenog papra, cvijeta morske soli, maslinova ulja i kefira.

Dakle, što čekam?
Ustajem od stola u dvorištu i odlazim u spavaću sobu na počinak – iako mi se činilo da je i ovo za dvorišnim stolom bio počinak i san... Prije nego legnem, stavljam suhe smokve u maslinovo ulje s bosiljkom da odstoje do jutra... A ujutro radim planirani tost.

View this post on Instagram

A post shared by Damjan Bistričić (@monsieuroutlawchef)

Sastojci za jednu osobu:

4 dkg tvrdog ovčjeg sira
3 dkg sira gaude
1/3 čajne žličice cvijeta morske soli
1/3 čajne žličice zelenog, svježe zdrobljenog papra
15 dkg suhe smokve
1 dcl maslinova ulja
1 dcl kefira
5 dkg svježih listova bosiljka
7 dkg suhih šljiva
dvije fete kruha

Priprema:

Oštrim kuhinjskim nožem izrežite sušene smokve dijagonalno na polovice (vidi fotografiju). Stavite ih u malu zdjelicu s poklopcem da odstoje u hladnjaku preko noći u maslinovu ulju sa svježe ubranim listovima bosiljka.
U malom mužaru zdrobite 1/3 čajne žličice zelenog papra i 1/3 čajne žličice cvijeta morske soli. Taj miks dodajte u 1 dcl kefira koji ste ulili u manju zdjelicu ili šalicu.
U zdjelicu s kefirskim umakom dodajte jednu čajnu žličicu maslinova ulja i 7 dkg suhih šljiva koje ste prethodno sitno nasjeckali. Sve dobro promiješajte. Čestitamo – dobili ste umak za svoj tost!
U manju zdjelicu naribajte i pomiješajte 4 dkg tvrdog ovčjeg sira i 3 dkg gaude.
Na donju fetu kruha posložite polovice sušene smokve koje su odstajale u maslinovu ulju s listovima bosiljka.
Po smokvama rasporedite mješavinu naribanih sireva (ovčji i gauda).
Na sir položite 5–6 listića bosiljka koji su također odstajali u maslinovu ulju.
Sve to poklopite drugom fetom kruha i stavite u unaprijed zagrijani toster. Tostirajte 2 do 2,5 minute (vidi fotografiju).
Izvadite tost, prerežite ga dijagonalno na pola, stavite na veliki ravan tanjur i prelijte umakom od kefira, suhih šljiva, cvijeta morske soli, zelenog papra i maslinova ulja.
Po vrhu pospite još malo mješavine sireva i nekoliko listića bosiljka.

Kada zagrizete ovaj tost, vaš će se duh – putem vašeg cijenjenog nepca – naći u mediteranskom vrtu, okružen okusima suhe smokve, gaude i ovčjeg sira, koji se blagonaklono sljubljuju sa suhom šljivom, zelenim paprom i cvijetom morske soli, omeđenima bijelim kamenim suhozidom od kefira.

Dobar vam tek, dragi čitatelji.
Vaš Outlaw.