Evo zašto Rijeka ne može držati korak za Dinamom i Hajdukom, i tko je kriv za to

Od Rijekinog osvajanja dvostruke krune prošlo je manje od pet mjeseci, a već se čini kao daleka povijest. Da je netko u vrijeme velikih fešti na Korzu najavio ovakav rasplet, nitko mu ne bi vjerovao. 

Nevjerojatno je što se sve klubu s Rujevice dogodilo posljednjih mjeseci. Danas se s pravom možemo pitati je li Rijeka sposobna na dugi rok parirati Dinamu i Hajduku. Imamo li mi u Hrvatskoj veliku trojku, ili ipak samo veliku dvojku?

Krenulo je optimistično, velikim najavama za novu sezonu. Ideja o dovođenju kvalitetnih igrača nadovezala se na onu o prodaji najboljih iz šampionske sezone. Ali ništa od toga se nije dogodilo. Uslijedile su loše igre, ispadanje iz Lige prvaka, ispadanje iz Europske lige, petarda u Grčkoj, hvatanje Konferencijske lige jedva na gostovanju kod amatera iz Shelbournea. 

U isto vrijeme loše je krenulo i domaće prvenstvo. Nestalo je i sreće, Hajduk je zabio u zadnjoj minuti nadoknade, smijenjen je Radomir Đalović, po mnogima prebrzo i olako. Nakon ravno 10 kola Rijeka je treća, ali otraga, s duplo manje bodova od Dinama i Hajduka. 

No sve su to, recimo to tako, prolazni problemi. Do trećeg mjesta, onog pravog, Rijeku dijeli samo pet bodova. Postoje međutim problemi koji nisu prolazni.

Nekada davno, pradavno, u eri prije Damira Miškovića, kad se Rijeka znala boriti za ostanak, a svaki pogled prema Europi oduševljavao je navijače otprilike onoliko koliko danas oduševljava navijače Istre 1961, sportski novinari su za sve loše u pravilu optuživali politiku. S jedne strane državnu, s druge gradsku.

Zbrajalo se koliko nacionalne firme daju Hajduku i Dinamu, a koliko Rijeci. Isticalo koliko je Tuđman volio Dinamo, a Sanader Hajduk. Pisalo koliko klubu s Kvarnera pomaže Grad Rijeka, a koliko svojim klubovima gradovi Split i Zagreb. Bile su to kolosalne razlike, koje su zorno objašnjavale zbog čega Rijeka nema šanse.

Dolaskom Damira Miškovića stvari su se promijenile, ali ne znatno. Upravo zbog toga, zbog te velike razlike u proračunu koja je ostala i dalje, predsjednik Rijeke mora ostati upamćen kao čarobnjak. On je donio stabilnost u klub, ali su Dinamo i Hajduk i dalje bili bogatiji. To što je Rijeka u posljednjih desetak godina osvojila dva naslova i pet kupova je zapravo fascinantno. 

Ali nije realno očekivati da tako može biti svake sezone. Od kad su Feničani izmislili novac, sasvim je poznato što koliko košta. Zna se koliko morate uložiti da biste osvojili Prvenstvo Hrvatske, a koliko je potrebno za Kup. Naravno da postoje iznimke, Rijeka je najbolji primjer za to, ali to su ipak samo iznimke. 

Najgora stvar koja se Rijeci dogodila ovo ljeto zato je suluda priča o prodaji kluba Amerikancima. I to ne jedna, nego dvije. Još krajem proljeća, ni manje ni više nego iz Splita, plasirana je lažna informacija de Rijeku kupuje milijarder Lee Anderson. Nešto kasnije krenula je priča o Billu Foleyu i njegovoj grupaciji koja uključuje i Bournemouth (trenutno trećeplasirani klub engleske lige), i to do mjere da su taj posao mnogi proglasili za gotovu stvar. Ali opet - ništa.

Rijeka je ispala nasukani pomorac koji umire od žeđi, i taman kad mu netko pruži bocu vode, ona mu se pred očima razbije i prolije. U trenutku kad su svi na Rujevici mislili da je konačno osigurana financijska budućnost, da će se već na zimskom prijelaznom roku krenuti po prava pojačanja, sve je netragom nestalo. Možemo samo zamišljati koliko je poguban utjecaj sve to imalo na klub. Daleko od toga da će se Rijeka raspasti, jer Mišković ju je uspješno vodio do sada, pa će voditi i nadalje, ali je sasvim izvjesno da su rezerve pri kraju. 

A ako su rezerve pri kraju, kako financijske tako i voljne, onda se ponovo, kao u eri prije Damira Miškovića, onomad davno kad je plasman u Europu bio nedostižni ideal, moramo zapitati zašto Rijeka zaostaje za Dinamom i Hajdukom. I opet, danas jednako kao i onda, dolazimo do istog odgovora. 

Ekscentrični saborski zastupnik iz Rijeke, Marin Miletić, neki je dan u Saboru vrlo jasno postavio dijagnozu: Država gradi novi Maksimir, skupa s Gradom Zagrebom, Država obnavlja Poljud, a uskoro ga i gradi, skupa s Gradom Splitom. Gdje je Rijeka u toj priči? Eno je tamo, na pustom otoku. 

Ako uzmemo u obzir da su prihodi od ulaznica i popratnih sadržaja vrlo važna stavka u financiranju nogometnih klubova, jasno je da razlike između Rijeke s jedne i Dinama i Hajduka s druge strane mogu biti samo još veće. Posao s Amerikancima upravo je i propao zato što Rijeka nema zdrave financijske temelje, a zdrave temelje ne može ni imati kad su Mišković i klub prepušteni sami sebi.

Mnogi su zaboravili Svjetsko rukometno prvenstvo 2009. godine, kad je Država šakom i kapom pomagala gradnju dvorana, između ostalog Arene Zagreb i Spaladiuma Split, pa i porečke Žatike, a Rijeke nije bilo na mapi. Povijest se, eto, ponavlja, ali ovaj put s nogometnim stadionima.

U takvoj situaciji netko će pomisliti da se Rijeka može osloniti barem na svoj grad, ali čini se da ni od toga ništa. Nakon 35 godina vladavine SDP-a, koji je imao sluha za nogomet kao gluha čavka za narodnu operu, sada je došla nova, nezavisna vlast, koja kao da ga ima još manje.     

U Rijeci postoji projekt izgradnje novog stadiona na Kantridi, koji nikad nije imao pravu podršku politike. Ni bivšeg gradonačelnika Marka Filipovića, ni nove gradonačelnice Ive Rinčić. Dio građana se protivi stadionu zbog popratnih nebodera koji su nužni da bi projekt uopće bio realan, a politika od toga zazire. Tako je to kada nemate podršku države, morate pronaći privatne investitore, a oni neće dati novac ako nešto neće i zaraditi.

Zato je sasvim izvjesno da ćemo za koju godinu gledati Dinamo na novom Maksimiru, Hajduk na novom Poljudu, a Rijeku i dalje na privremenom trening-stadionu. 

I onda, kao, imamo veliku trojku?