Foto 'Živim u gradu s 23 stanovnika, radim – a stalno sam na ferijama. Prava Amerika!'

Ne idite u najmanji grad na svijetu natašte i rano – tako se ide samo na vađenje krvi. U Humu u to doba ulice zamamno mirišu na domaću kuhinju – istarsku maneštru, šugo, kruh... Apetit proradi, a jesti se može tek u podne, kad otvara legendarna Humska konoba, koja se u to vrijeme užurbano sprema za novu smjenu.

Ipak, ovdje sam poslom pa – tom jedinom polukružnom ulicom unutar srednjovjekovnih zidina – pratim putokaz koji vodi do Dores Blagonić. Više me zanima svakodnevica najmanjeg grada nego legende i povijest, a boljeg vodiča od ove 43-godišnje vlasnice suvenirnice i iznajmljivačice nema.

Blagonići pola sela

Odlučila je ostati živjeti i raditi ovdje, gdje su joj korijeni. Kad njezinoj obitelji, koju čine i suprug Aleš te sin osnovac Andrea - pridodamo domaćinstvo roditelja Franka i Davorke te ono barbe Dina, dolazimo do 11 stanovnika. A Hum ih ima svega 23!

„Pa Blagonići su pola sela – pardon, grada!“, otvaram razgovor šalom.

„Ha-ha, izgleda“, smije se Dores i usput broji sedam kuća u vlasništvu svoje familije. Na 29 kućnih brojeva to i nije loše.

„Stranci stalno pitaju ima li kakva nekretnina za prodaju, rado bi ovdje imali nešto svoje za vikende, ali – ništa. Hum je zasad 100 posto domaće vlasništvo. I mi smo kupili još dvije kuće za obnovu – bolje mi nego stranci“, kaže.

Dok promatram njezinu gošću kako sama uživa u prvoj kavi na terasi s pogledom na Roč i Ćićariju, jasno mi je o čemu govori. Ovdje ujutro - u modernom vremenu sveopće buke - možeš pronaći ravnotežu. Nirvana.

„Iako na godišnjem, turisti ustaju u šest samo da bi prošetali, uživali u izlasku sunca i tišini. Nema auta, samo ptice i priroda. Ljudi sve više traže mir, bez noćne muzike i galame, a Hum je idealan!“, objašnjava naša domaćica.

„Sezona je bila top! Gostiju više nego ikad. Dolaze nam i influenceri i teško pokretni penzići. Kažemo: 'Evo Amerikanaca, jedva hodaju, a došli su vidjeti naš Hum!’ Iznajmljujemo cijele godine, već smo puni za Božić i Novu godinu“.

U finoj suvenirnici, uređenoj kao da je u europskoj metropoli, nudi 90 posto autohtonih proizvoda istarskih OPG-ova: med, tartufe, rakije... A Humska biska – jedina prava biska – ima, naravno, počasno mjesto. Tu se održavaju degustacije i team buildinzi.

U kući za odmor i tri apartmana, pak, Dores već ima bazu stalnih gostiju. 

„Malo roštiljaju oni, malo mi, večeramo zajedno, kao da smo i mi na ferijama. Osjećaju se kao doma, srasli s mjestom, dosta njih kaže da smo im druga familija. Nedavno su jedni plakali na rastanku nakon mjesec dana boravka“.

Auto mi ne rabi

Pitam je, lakomislen, nije li mladoj obitelji zimi ovdje dosadno.

„Često me to pitaju. Ma, taman posla! Na kraju, grad nam je na 15 minuta. I kad idem, jedva čekan da se vratim. Ne rabi mi ni auto. Meni Hum nikad ne dosadi, on je inspiracija! Tu upoznajem svijet kroz oči posjetitelja“, nadahnuta je Dores.

„Pitaju me i kad idem na godišnji. A ja kažem: pa cijele godine sam na ferijama, jer to što radim ne smatram poslom, nego hobijem, životom...“

Za Dores, Hum je, shvatili ste, istodobno i Amerika i pravo „malo misto“, gotovo kao ono Smojino. Na tako malo ljudi imaju šaroliko društvo: poljoprivrednike, trgovce, tartufare, iznajmljivače, umjetnike, astronoma... I svoga župana, kojeg biraju na „samo leto dan“.

Nemaju trgovine, ali petkom dolazi ona pokretna, u kombiju – spas za starije. Više ih muči što su pod zaštitom konzervatora, pa za svaki, i najmanji zahvat moraju tražiti mišljenje, što usporava i poskupljuje. Ono što već dugo čekaju, kao ozebli sunce, to su javni toalet i kanalizacija.

Dores i njezini susjedi u najmanjem gradu – jasno je nakon samo jedne šetnje tom jedinom ulicom – barem toliko zaslužuju. Jer, da mlade snage, poput nje, nisu ostale graditi obitelji u Humu, ovdje bi danas vjerojatno rasle samo smokve.

A umjesto Humskom biskom, nazdravljalo bi se – smokvenjačom. 

Galerija (9)