Foto Dugovječnog svećenika mještani dirnuli do suza: 'Takva posvećenost, ljubav – nedoživljeno!'

Pićanski župnik vlč. Antun Kurelović dobitnik je plakete Općine Pićan za iznimna dostignuća, te doprinos razvitku i promicanju općinskog identiteta, čime mu je općina i ujedno župa zahvalila za dvadeset i sedam godina djelovanja u njihovoj sredini. Povod je bio Kurelovićevo umirovljenje: u subotu, 29. kolovoza, dužnost će predati novom župniku Filipu Celentu.

O oproštajnoj misi koju je služio na Rokovu, 16. kolovoza, kaže: „Za mene je to nešto nedoživljeno: takav angažman ljudi, ljubav, inicijativa da se u crkvi sve uredi, stavi na mjesto, zahvali meni i dočeka drugi župnik! Misu je koncelebriralo četrnaest svećanika i jedan đakon, budući svećenik“  

Fotografije koje objavljujemo potvrđuju svečanost tih trenutaka.

Posljednju misu ipak je služio 24. kolovoza, na blagdan Svetog Bartula u istoimenoj crkvi u Tupljaku jer je i tom župom upravljao i tada su župljani također pohrlili u crkvu da mu zahvale.

Iza njega su šezdeset i četiri godine svećeništva: mladu misu održao je 30. srpnja 1961. godine u svom Starom Pazinu. Bila je to tada nevelika župa od petstotinjak stanovnika, ali s pet-šest sjemeništaraca i sedam živućih svećenika. On je sada jedini među živima.

Očekivalo bi se da je dječak koji će poći za svećenika od malih nogu bio ministrant svom župniku, ali vlč. Kurelović kaže: „Bio sam ministrant samo iznimno, kad bi me glavni ministrant Hrvoje Defar 'nanišanio' prstom u klupi u crkvi, a to se događalo kad je neki od ministranata nedostajao. Njegov otac Antun Defar komponirao je mnoge misne pjesme koje se i danas pjevaju.“

Odluku da izabere poziv svećenika smatra misterijem.

„Što je utjecalo na moju odluku teško je definirati, to je nešto što čovjek doživi ili ne doživi. To su neke posebne stvari. Okolnosti mogu to pospješiti, kao katalizatori, ali ne odlučuju. Prvi put sam to potvrdio nakon jedne ispovijedi velečasnom Kalcu. Rekao mi je: 'Kako čujem, ti misliš ići u sjemenište?' Rekao sam: 'Da!“

Sjemenište u Pazinu, odnosno klasična gimnazija tada je trajala osam godina. Režim je bio strog, premda je bio blizu kuće, kući je odlazio samo za Božić, Uskrs i ljetni raspust.

„Bile su to godine oskudice. Za hranu smo katkad dobivali običnu kuhanu repu, što je mirisalo kao kada se kuha za svinje. Ali, sjemenište je bilo puno, dvjesto i pedeset nas punih idealizma! Profesori su bili strogi. Sjećam se profesora grčkog jezika Slovenca, imao je guste brkove i čim bi ušao u razred, počeo je ponavljati ono što smo prošli put učili. A grčki je težak jezik, puno teži od latinskog. Kad je ispitivao, jedan se učenik ispričavao da je učio cijelo popodne, ali da je to tako teško. On mu je, onako kroz brkove, rekao: 'Ti si učio, ali nisi naučio, džabe ti posao! Idi mami! Ako naučiš, dođi kod mene, a ako ne naučiš, ostani kod mame.' Čovjek se morao žrtvovati i provlačiti kroz iglene uši da bi uspio“, ispričao nam je o tom razdoblju svog života.

JNA je služio u Srbiji: obuka u Valjevu, pa prekomanda u Beograd. To što je bio sjemeništarac, budući svećenik nije mu stvaralo problema, naprotiv.

„Kapetan čete Vučetić bio mi je poput oca. Cijenio je to što sam bio sjemeništu, uvijek se zanimao za stvari oko vjere, morala i slično. Bio sam mu kurir, pa me znao primiti u svoj stan, upoznao sam njegovu suprugu i majku i uvijek bi me nečim počastili. S njim sam se dopisivao i nakon odsluženja vojnog roka. Jednom sam mu napisao: 'Vi ste po naravi čovjek, a po službi ste vojnik“, priča vlč. Kurelović.

Jednom je ipak, krajem šezdesetih godina, dok je bio župnik u Barbanu, osjetio neugodnosti komunističkog jednoumlja: „Optužili su me da sam na jednom sprovodu rekao nešto što nisam smio. Tada je bilo lako naći svjedoka koji će to potvrditi. Sudac za prekršaje u Labinu osudio me na novčanu kaznu ili dan zatvora. Mogao sam to platiti, ali nisam htio jer bih time priznao krivicu. Onda je biskup Nežić došao kod mene u Barban, nije ni ušao u kuću, razgovarali smo na stepenicama i rekao: 'U ovom sistemu ne možeš dokazati pravdu. Bolje šutjeti i trpjeti nepravdu da zlo ne ide dalje.' Izvadio je novac iz novčanika, dao mi ga i – finjena maša!“

U šali kaže da je u Pićnu trebao biti župnik četrdeset godina, a ne samo dvadeset i sedam.

„U Sovinjaku sam bio župnik pet godina, poslije u Barbanu deset godina, u Žminju dvadeset godina, pa bih u Pićnu trebao biti četrdeset godina“, objasnio nam je.

Sagledavajući sva ta desetljeća svog svećeništva kaže: “Mislim da je za svećenika najvažnije ono što se ne vidi, a ono što se vidi odjek je njegova uvjerenja. Vjerujem da dobro uvijek djeluje, katkad kao krtica ispod zemlje, pa onda izbaci na površinu. To nevidljivo pokaže plodove u svoje vrijeme.“ 

Galerija (7)