Video, Foto Fortunali su u akciji Oluja pružali borbenu podršku elitnoj gardijskoj tenkovskoj brigadi Tigrovi

Posebno svečano za obilježavanje Dana domovinske zahvalnosti pripremaju se pripadnici rovinjske bojne Fortunali, kroz čiji je sastav tijekom Domovinskog rata prošlo više od dvije tisuće vojnih obveznika s područja Rovinjštine. Fortunali su se posebno istakli u vojno redarstvenoj operaciji Oluja kao podrška elitnoj Prvoj gardijskoj tenkovskoj brigadi Tigrov na pravcu Križ Polje preko Rakovice području Plitvičkih jezera do granice Hrvatske i Bosne i Hercegovine.

Tom su akcijom istjerane krajiške srpske formacije i uspostavljena kontrola granice na rijeci Korani. Uz čuvanje dvadesetak kilometara granice Fortunali, koje su Tigrovi odabrali kao podršku planiranoj operaciji oslobađanje istočne Slavonije, čekali su daljnje zapovjedi. Srećom, postignuto je političko rješenje, pa su se Fortunali 13. kolovoza, tjedan dana kasnije od ostalih istarskih formacija vratili kući. O ovome ćemo u nastavku reportaže, a isto je toliko zanimljivo kako su se ročnici Rovinjštine snašli u ratu usred oštre ličke zime.

Prvi ratni zadatak čuvanja prilaza Otočca

Nakon pozivanja vojnih obaveza 119. Istarska brigada je osnovana 7. rujna 1991. godine. Rovinjska bojna, tada bataljun Fortunali je već u veljači 1992. nakon postrojavanja na nogometnom igralištu Valbruna krenula u Liku, koja će postati njihov drugi dom.

Odaziv na mobilizaciju na Rovinjštini je bio 98 posto, još više od ionako visokog odaziva u cijeloj Istri od 94 posto. Mnogi od novih ročnika nisu ni sanjali da će ih zateći rat pa se nije bilo lako oprostiti s obitelji i ići na područje gdje je već bilo puno poginulih. Posebno stoga jer je na ličkom ratištu već poginuo mladi rovinjski ročnik Tomislav Brstilo.

Nakon što se krenulo 2.veljače 1992. prvo je odredište bio Otočac. Postrojba se u Liku probila preko Velebita. Taj prostor, koji je već bio oslobođen, bio je totalno devastiran. Nailazilo su na spaljene ili porušene kuće, uginulu i napuštenu stoku. Rovinjski vojnici su znali su da više povratka već da treba obaviti vojne zadatke, osigurati prvu liniju na bojišnici uz Otočac i njegovu okolicu.

U Lici ih dočekao snijeg i temperatura od minus 25 stupnjeva

Crta bojišnice je bila veoma zahtjevna, a pripadnici Fortunala su se najteže nosili sa hladnoćom jer je temperatura uz visoki snijeg znala pasti i do minus 25 stupnjeva. Konfiguracija terena je bila izuzetno nepovoljna, posebno kod Drenovog klanca, u neposrednoj blizini neprijateljskih položaja, zbog čega je bila otežana komunikacija i dostava hrane, koja se zbog sigurnosti vršila noću.

Ročnici su se usprkos svemu odgovorno obavljali ratne zadatke. Boravili su u zgradi osnovne škole u Otočcu i puno ima je značila svaka pomoć koja je stizala iz Rovinja. Posebno kada su im podršku došli dati tadašnji predsjednik Skupštine Općine Rovinj Davorin Flego i ondašnji rovinjski župnik mons. Ivan Milovan koji je u školi održao misu, dao blagoslov vojnicima i udijelio im krunice.

Težište rada bilo je usmjereno na izobrazbu, ne samo vojnika već i zapovjednog kadra. Za zapovjednika Fortunala postavljen je iskusni pukovnik Drago Pulić, a formirana je i cijela zapovjedna linija. Pulićevim zamjenikom imenovan je Romeo Matošević, zapovjednici satnija bili su Denis Krošnjak, Anto Tolić i Ratko Benčić. Vod za potporu vodio je Franko Franc, a logistički vod poznati ugostitelj Milan Hrvatin.

Početkom svibnja razvučeni na linijama pred selom Ramljani

Početkom svibnja bojna je preuzela širi rajon dvadesetak kilometra istočnije od Otočca, u zoni sela Ramljani. Cjelokupna bojišnica koju su ovdje osiguravali Rovinjci bila je duža i više razvučena. Neprijateljske postrojbe su bile veoma blizu tako da se s osmatračkih mjesta moglo stalno pratiti njihova kretanja. Noću su kao prijetnju pokretali motore tenkova, a izviđači su pratili da li su u pokretu ili miruju.

Za razliku od prvog boravka na bojišnici usred ličke zime meteorološke prilike su bile povoljnije. Boravilo se u bivšoj vojarni JNA blizu Udbine, gdje je bio vojni aerodrom. Naše snage su uspjele minirati piste vojnog aerodroma, ali su se u obližnjem brdu nalazila ukopana skladišta kerozina, koje je trebalo obraniti.

Vojnici su na tom području uspostavili veoma bliske odnose sa mjesnim stanovništvom. Kada nisu bili na ratnom zadatku pomagali su im u poljoprivrednim radovima. Posebno im je ostala u sjećanju obitelj Ivana i Zore Pleše na Lisini, koja im je, u slučaju potrebe bila stalno na raspolaganju. Mlađi Ličani su također bili mobilizirani pa bi stariji govorili: 'Djeco, sam vas Bog ovamo poslao'.

U veljači 1994. usred surove ličke zime dobili zadatak obrane Gospića

Slijedeći položaj koji su držalu Fortunali bio je na potezu od Crnog Griča do Rašća, gdje su ih uz Davorina Flega sa suradnicima posjećivali predstavnici tadašnjih mjesnih zajednica Bale, Kanfanar i Žminj. Velečasni Željko Zec je za ročnike održao misu u crkvi sela Ramljani. Vojnici su se radovali dolasku delegacija Tvornice duhana, Mirne, Jadrana, Valalte i Obrtničke komore koji su ih logistički pratili.

Stanka između ratnih zadataka iskorištena je za dodatnu izobrazbu zapovjednog kadra i vojničkih vještina. U veljači 1994. Fortunali su upućeni u Gospić gdje su sjeveroistočno od grada osiguravali položaje prema rijeci Lici na potezu od sela Vukelići do Sv. Roka. I ovaj put ih je na 15 kilometara razvučenoj bojišnici dočekao visok snijeg a temperatura je padala i do 27 stupnjeva ispod nule. Najteže je bilo na koti Crnkuša koja je stalno bila na meti neprijateljske puščane, snajperske i mitraljeske vatre. Zahvaljujući disciplini i strogom poštivanju tehničkih načela borbe i zapovijedanja i ovi su zadaci uspješno izvršeni bez gubitka ljudstva i materijalnih sredstava.

Na tom sijeku bojišta najteži je zadatak izvršavala Druga satnija pod zapovjedništvom Franka Orbanića razmještena oko sela Valentići, od kuda je bio tadašnji premijer Nikica Valentić. Na vatri izloženom području vojnici su po izuzetno niskim temperaturama morali boraviti u hladnim zemunicama.

Zbog nedostatka vozila bilo je taško snabdijevati obrambenu crtu. Zahvaljujući vještim automehaničarima iz tehničkog odjeljenja osposobljena su tri vojna kamiona i jedan Picgauer pa se njima uspijevalo doći do isturenih položaja.

Uspostavljeno trajno prijateljstvo Rovinja i Gospića

Na gospićkom ratištu rovinjske vojnike je posjetio tadašnji gradonačelnik dr. sc. Lido Sošić sa suradnicima, pa su se mogli uvjeriti u kakvim uvjetima funkcionira postrojba, posebno stoga što se u ogradu bunkera u koji je ušao zabilo snajpersko zrno.

Cijeli položaji na području Medovače i Srednje glave bili su stalno pod puščanskom i snajperskom vatrom. Posebno je opasno bilo kada su dolazili 'vikend borci' koji su preko vikenda zamjenjivali krajišku vojsku te su se nastojali jače ispucati. Jednom su na položaj Medovača čak ispalili dva projektila 'osa'. Srećom, nisu dobro naciljali a taj je događaj dodatno motivirao rovinjske vojnike da budu budni.

Kroz suradnju s civilnom vlasti Grada Gospića uspostavljeni su bliski odnosi koji su kasnije prerasli u bratimljenje dva grada. Tijekom boravka rovinjskih vojnika na području Gospića u tamošnjem Muzeju postavljena je izložba „Istra u Lici“. Uz čelnike Grada Gospićana na otvaranje je došao i zapovjednik 9. Gardijske brigade Mirko Norac, s kojima se Rovinjci nisu osobito slagali, potom i istaknute osobe iz kulture i sporta. Na otvaranju su bili i rovinjski gradonačelnik Lido Sošić sa suradnicima. Uz kustose muzeja izložbu su pripremili dr. Mladen Boljkovac i Ivan Trošt koji su izložili svoje fotografije. Marijan Mačina je Ličanima predstavio istarske suvenire, a učenice rovinjske škole su recitirale pjesme i prozu na bezačkom narječju.

Pripreme za Oluju

Tada je uspostavljena bliska suradnja Rovinja i Gospića. Rovinj je tom prigodom pružio financijsku pomoć za obnovu jedne ratom razorene škole. Kasnije je Grad Rovinj sa svojom udrugom Kuća o batani poklonio Gradu Gospiću jednu novoizgrađenu batanu, koja je simbolično u ime prijateljstva dvaju gradova koje je spojio Domovinski rat, porinuta u rijeku Novčicu. Potom je logistički pomagao i oko rekonstrukcije gradskog trga koji je kasnije nagrađen turističkim cvijetom.

Za pripadnike Fortunala, njihovih obitelji i šire zajednice najvažnije je bilo da su se krajem svibnja 1994. Fortunali bez ljudskih i materijalnih gubitaka vratili u Rovinj i počeli pripremati za bitku svih bitaka, operaciju Oluja.