Laknulo nam je kada smo čuli da je Knin oslobođen i da sve ide glatko, osim što je zapelo kod Petrinje

Bio sam pripadnik 3. bojne, labinske, 119. brigade u vojnoredarstvenoj operaciji 'Oluja'. Cijelog ljeta se govorkalo o velikoj operaciji oslobađanja koja uskoro slijedi, ali mislio sam da su to samo nagađanja dok poziv nije stigao. Usred ljeta, usred kupanja i sunčanja. I?

Siguran sam da nisam bio jedini koji se sjetio one iz filmova: „Man has to do what man has to do“ i potražio svoju odoru HV-a. Nismo ni onda bili daleko od današnjih „woke-stih“ vremena kad se na takva razmišljanja gleda posprdno i s prezirom, ali ... Mi smo išli. Išli smo jer smo smatrali da tako, opet jedna iz filmova, činimo ispravnu stvar.

Pozdravio sam se s najmilijima i napomenuo da ne vjeruju svemu što budu čuli jer će vijesti biti svakakvih i otišao.

Moja skupina je s labinskog autobusnog kolodvora otputovala ujutro 5. kolovoza put Brinja. Bilo je pomalo nadrealno: mi, pun autobus vojnika, prolazi pored plaža na kojima leže turisti; oni nam mašu i mi mašemo njima. Dijelovi naše bojne već su se nalazili u Brinju i kad smo izašli iz autobusa ususret nam je potrčao lik u odori vičući: “Dobro došli, ha-ha-ha!“

Pogledam bolje, a ono voditelj tadašnjih pogrebnih usluga Komunalnog poduzeća '1. Maj' s kojim sam mjesec dana ranije imao razgovor za novine. Volim crni humor, nasmijao sam se, ali, što bi se reklo, kiselo.

„Oluja“, tada još privremenog naziva „Bljesak 2“ bila je počela i pričali su nam kako je u zoru u daljini grmjelo i gruvalo. Taj dan smo proveli u Brinju; svuda okolo po šumarcima nalazili su Labinjani u vojnim odorama. Laknulo nam je kada smo čuli da je Knin oslobođen i da sve ide glatko, osim što je zapelo kod Petrinje. Te sam noći prespavao u nekom sjeniku i to mi je bilo jedino spavanje na sijenu u životu.

I već sam se spremao drugu noć leći u sijeno kada je stigla obavijest da se ide na prvu crtu! Mi, izvidnici, vozili smo se u kamionu koji je prevozio streljivo, odnosno sjedili smo i ležali na njemu sve očekujući da ćemo negdje iz njega iskočiti i čvrsto vjerujući da ga neće pogoditi neka granata i da nećemo postati dio nekog vatrometa.

Iz kamiona smo izašli tek ujutro, kada smo stigli u napušteni Drežnik grad. Dio naše postrojbe otišao je do granice s BiH i prvi postavio hrvatsku zastavu na nju.

Od drugih vojnika smo čuli da u selima kojima su prošli nigdje nema nikoga jer su svi pobjegli. Kasnije su se iz šuma oko Drežnik grada počeli pojavljivati starci koji nisu uspjeli pobjeći. Onako s punim torbama u rukama sličili su na nekoga tko je bio u tada uobičajenom šopingu u Trstu. Naravno da su bili bojažljivi, a nama je zbog toga bilo pomalo neugodno. Pokojni Ivan Babić, tada voditelj Centra za socijalni rad u Labinu, prema njima se ponašao kao socijalni radnik. Kamionom su odvezeni izvan ratne zone.

Nitko nije bio ozlijeđen i nikoga nismo ozlijedili

Kasnije su u Drežnik grad došli protjerani Hrvati, članovi postrojbe koje je napredovala iz smjera Karlovca. Jedan od njih je gledajući svoju razorenu kući ogorčeno plakao.

Te smo noći spavali gdje koji. Ja sam u razorenoj kući našao lijepi komad čistog betona i da ne bi spavao na njemu postavio sam na njega vrata koja sam prethodno iščupao iz šarki.

'Oluja' je bila gotova i sljedeći dan prebacili smo se u Auto kamp Korana nedaleko Plitvičkih jezera, u naselje bungalova. Tu smo čekali i već se to čekanje pretvorilo u dosadu kada smo jednog jutra, zapovjednici su to znali još navečer, dobili vijest da dolaze autobusi po nas.

Doček na autobusnom kolodvoru u Labinu bio je za pamćenje. Bili smo ponosni s mislima uperenima na povratak u rutinu svakodnevice.

Obavili smo ono što se od nas tražilo. Nitko nije bio ozlijeđen i nikoga nismo ozlijedili. Drago mi je što je tako ispalo.