Armando Caenazzo, djed Stefana Milenkovića je rođeni Rovinjež. Bio je partizan i vojni glazbenik

Jedan od najboljih svjetskih violinista Stefan Milenković u svakoj prilici kada daje intervjue za naše medije naglasi da je njegov djed po majci Lidiji Armando Caenazzo rođen u Rovinju.

Tako je bilo i kada je bio gost Tončice Čeljuske u emisiji „U svom filmu“ na Hrvatskoj televiziji. Kao urednik gradskog lista Rovinjska kronika imao sam priliku o tome razgovarati s njime još 2002. godine kada je Milenković prvi put gostovao u Rovinju.

Naime, za Novu godinu 2002. Milenković je nastupio u crkvi Franjevačkog samostana. Na klaviru ga je pratila njegova majka Lidia Caenazzo. Iz priča pokojnog Giordana Godene, jednog od brojnih rovinjskih partizana, koji je nakon Drugog svjetskog rata za razliku od mnogih ostao u Rovinju i skromnu mirovinu dočekao kao kućni majstor u jednom hotelu, saznao sam da je Lidia Caenazzo kćerka Armanda Caenazza, koji je kao vojni kapelnik nakon Drugog svjetskog rata završio u Beogradu.

Armando Caenazzo, brijač i vrstan glazbenik

Po kazivanju Godene, Armando Caenazzo je prije Drugog svjetskog rata bio brijač i vrstan glazbenik. Vesele naravi mušterije je dočekivao pred svojom radnjom kod današnjih Vrata pod zidom, gdje je vješto svirao na mandolini. Kao multiinstrumentalist bio je i jedan od najistaknutijih članova rovinjske limene glazbe.

Godena i Caenazzo su 1941. regrutirani u talijansku vojsku i zajedno završili u Karlovcu. Dvojica uvjerenih antifašista nisu čekali nadolazeće događaje skrštenih ruku. Kada je došlo do kapitulacije Italije, Godena se priključio partizanskom pokretu, jedinicama u Gorskom kotaru. Za Caenazza je čuo da je završio u Beogradu, ali ga više nikad nije vidio.

Kako je Armando Caenazzo završio u Beogradu pokušali smo saznati od njegove kćerke Lidije. Ona nam, međutim, nije puno rekla. Slijedom ratnih okolnosti njezina obitelj iz Rovinja je emigrirala u Italiju. Utočište su našli kod rodbine u Torinu, gdje povremeno živi i Lidia. Priča o njezinom ocu budi joj uspomene na stalna seljenja, pa je o nekim pojedinostima o njegovom životu pričala isprekidano, kroz suze.

Tri brata iz obitelji Caenazzo emigrirali u Italiju, četvrti Armando završio u Beogradu

Ispričala nam je da se nakon kapitulacije Italije njezin otac najprije nakratko priključio domobranima, a čim je dobio priliku prebjegao je u partizane. Slijedeći ratna događanja sa svojom je divizijom dospio u Beograd. Nakon oslobođenja oženio se i zasnovao obitelj u glavnom gradu Jugoslavije. Glazba mu je postala životni izbor. Najprije je svirao u velikom garnizonskom orkestru u Valjevu, a potom se preselio u Beograd, gdje je svirao i postao kapelnik u elitnom vojnom gardijskom orkestru.

Lidia Caenazzo rekla nam je i da je njezin otac Armando dobio ime po svom krsnom kumu iz Rijeke, a ona po svojoj teti. Armando Caenazzo je imao tri brata, Brunu, Francesca i Dantea, koje je poslijeratni vihor odveo u egzil u Italiju, tako da je nasilno prekinuta obiteljska povijest u Rovinju. Armando Caenazzo je umro u Beogradu 1995. u 80. godini života. Po njegovoj smrti Lidia Caenazzo se preselila u Torino, gdje se bavila pedagoškim radom.

Za svog kratkog boravka u Rovinju Lidia Caenazzo, također sa zavidnom pijanističkom karijerom, saznala je da je njezina obiteljska loza još u 16. stoljeću imala vrsne glazbenike. Nakon završetka Muzičke akademije u Beogradu ona je predavala klavir, a potom se posvetila pijanističkoj karijeri.

Nakon koncerta u Areni Milenković u dva sata iza ponoći došao razgledavati Rovinj

U Beogradu se udala za Zorana Milenkovića, koji je također profesionalni violinist i glazbeni pedagog, pa se mali Stefan, svjetski poznat kao čudo od djeteta, imao u koga ugledati.

Lidia Caenazzo se nije željela slikati pred rodnom kućom svog oca. Rekla je da ne bi željela da stanari zgrade u Ulici Edmonda De Amicisa pomisle da polaže pravo na nju. Ipak, za boravka mladog, svjetski slavnog violiniste u Rovinju 2002. godine uspio sam doznati da intenzivno razmišlja o kupnji kuće u gradu u kojem je rođen njegov djed i u koji rado navraća.

„Koristim svaku prigodu da dođem u Rovinj i da se prošećem njegovim ulicama. Prošle sam godine došao nakon koncerta u pulskoj Areni. Bilo je već dva sata iza ponoći, ulice su bile puste, upravo pogodne za šetnju“, otkrio mi je tada svoju ljubav prema Rovinju Stefan Milenković.

Dvadedesetitri godine kasnije našli smo se prije koncerta pred dvoranom Adris. Nakon što sam mu poklonio stari broj lista Rovinjska kronika, u kojem je objavljen tekst „Krv nije voda“ sa slikama novogodišnjeg koncerta i na početku Ulice De Amicis Stefan Milenković se prisjetio našeg susreta.

Što mi je odgovorio na pitanja da li je još katkad nakon koncerata u blizini noću navratio u Rovinj i koje su njegove uspomene na djeda Armanda koji je umro u godini kada je on postao punoljetan, možete poslušati u ekskluzivnom videu.

Nakon svjetskih putešestvija Stefan je kao svoju sigurnu luku izabrao Novi Sad gdje predaje na Akademiji umjetnosti u zvanju redovnog profesora.

Za razvoj i finu motoriku bolje je da djeca sviraju nego zure u mobitele

„Nakon nebrojenih turneja, dužih boravaka u svjetskim metropolama namjerio sam se na Novi Sad. Instinktivno sam osjetio da je to grad po mjeri čovjeka i da ću se tu uspijevati opuštati. Opet, zbog dobrih prometnih veza, obližnjeg … mogu dostići bio koji dio svijeta pa zbog toga ne pati moja glazbena karijera“, rekao nam je Stefan Milenković.

Budući da je sada i glazbeni pedagog upitali smo ga da li je zbog stalnih nastupa na svjetskim pozornicama, a među ostalim sviralo je za Ronalda Regana, Mihaila Gorbačova i papu Ivana Pavla II, osjećao prikraćen nekim drugim dječjim užicima Milenković je rekao da to ovisi o individui.

„Ja sam s radošću prigrlio violinu pa me nije trebalo tjerati da sviram, Jednostavno to mi je otpočetka bio veliki užitak. Da li će se neko dijete prihvatiti sviranja trebali bi procijeniti roditelji i glazbeni pedagozi. Ako im je vježbanje na instrumentu nelagoda treba mu ostaviti na volju čime će se baviti. Ipak, smatram da je bolje da djeca sviraju nego da bulje u mobitele. Ne moraju svi ostvariti karijere. Važno je da sviranjem razvijaju svoju senzornu motoriku za koju je dokazano da pomaže razvoju mozga“, zaključio je naša razgovor Stefan Milenković, koji se u Rovinju, družeći se sa svojim fanovima i organizatorima koncerta predstavio kao prava antizvijezda.