Foto Marinela i Armando proslavili 60 godina braka: 'Treba se poštovati i cijeniti, to je najvažnije'

Šezdeset godina ljubavi, poštovanja i zajedničkog života, upravo toliko traje bračna priča Marinele i Armanda Licula iz Kanfarelići kraj Labina, koji su 26. srpnja obilježili svoj dijamantni pir. U vremenu kada su trajne vrijednosti sve rjeđe, njihova priča svijetli kao primjer odanosti, zajedništva i snage obitelji.

Proslavu im je priredio nećak Mario Bratičić, koji je predložio da se održi upravo u njihovoj kući, ondje gdje im je najljepše i gdje se uvijek osjećaju najugodnije. Uz Marija i njegovu obitelj te njihove sinove, Sandra i Deana, na proslavi su bili ostali nećaci i nećakinje te Armandova sestra Milena, pa je atmosfera bila topla, obiteljska i ispunjena emocijama.

Posebno emotivan trenutak bio je kada im je Mariova unuka Ilvy zasvirala na flauti.

Dan nakon proslave razgovarali smo sa slavljenicima. Na njihovim licima i dalje je titrala iskrena radost, a pun stol hrane i pića, koji nas je dočekao, bio je nijemi svjedok jučerašnjeg veselja i svečanosti.

Armando je rođen 1941., a Marinela (djevojačko Kokot) 1944. godine. Pitali smo ih kako je počela njihova ljubavna priča.

„Marinelin pokojni brat bio je oženjen za moju sestru i živjeli su kod nas. Kada su dobili sina, ona je često dolazila kako bi vidjela svog nećaka. I tako smo se zbližili i na kraju vjenčali“, prisjeća se Armando. Na pitanje što ga je najviše privuklo kod nje, kroz osmijeh kratko odgovara: „Bila je jako lijepa.“

Marinela se nasmijala i dodala da je i Armando njoj bio lijep, ali ju je posebno osvojila njegova obitelj. „Svi su me odmah prihvatili, naročito moja buduća svekrva, koja me zavoljela kao kćer. Armandova majka bila mi je cijeli život nevjerojatno dobra“, govori Marinela.

Vjenčali su se 24. srpnja 1965. godine u Općini Labin, a kumovi na njihovom vjenčanju bili su Milka Juričić i Đino Kos.

Armando je čitav radni vijek proveo kao vozač u nekadašnjem Istratransu. „Najprije sam radio kao autolakirer, ali sam u vojsci bio dodijeljen u auto-jedinicu i tamo sam služio kao vozač komandanta. Kada sam se vratio doma, odlučio sam položiti C kategoriju, i od tada sam vozio kamione“,  kaže Armando. Njegov posao ga je vodio diljem bivše Jugoslavije, a kada je Istratrans nabavio autocisterne, često je vozio cement iz cementare u Koromačnu do Italije. Kasnije je prešao na lokalne autobusne linije, gdje su ga sugrađani zapamtili kao uvijek vedrog i pouzdanog vozača.

Marinela je radila kao čistačica u Domu zdravlja Labin, a to razdoblje pamti s posebnim emocijama. „Imam samo lijepe uspomene na ljude s kojima sam radila. Jako me pogodila smrt dr. Lina Peršića, dugogodišnjeg ravnatelja Doma. Volio me kao kćer i nikad ga neću zaboraviti“, govori Marinela.

Na pitanje u čemu je tajna njihova dugovječnog braka, oboje bez razmišljanja odgovaraju: „Samo poštovanje. Treba se poštovati i cijeniti, to je najvažnije.“

Priznaju da, kao i svaki brak, ni njihov nije bio bez oluja. Bilo je i lijepih i teških trenutaka, svađa i mirenja, a život im je donio i nekoliko obiteljskih tragedija. Marinelin brat poginuo je u rudniku, a Armandov u nesreći u kamenolomu Karlota u Raši. Ipak, sve su nedaće prebrodili zajedno, držeći se jedno uz drugo.

Danas, šezdeset godina nakon što su jedno drugome rekli sudbonosno 'da', Marinela i Armando mirno uživaju u svojim danima, okruženi ljubavlju sinova i nećaka.

Njihova priča podsjeća nas da istinska ljubav nije samo u velikim riječima i romantičnim gestama, nego u tihim, svakodnevnim trenucima podrške i razumijevanja.