Autor najvećih regionalnih hitova otkrio zašto se smatra Istrijanom, zašto glazbu tretira kao ljubavnicu i zašto ne radi s hrvatskim pjevačima

Dragan Brajović Braja jedan je od najplodnijih i najutjecajnijih tekstopisaca i skladatelja na prostoru bivše Jugoslavije. Njegove pjesme obilježile su karijere najvećih zvijezda srpske glazbene scene, a stihove koje je napisao pjevaju milijuni.

Iako je rođen i odrastao u Beogradu, posljednjih godina vezan je i uz Istru - točnije, Ližnjan, gdje sa suprugom sve češće boravi.

S Brajom smo razgovarali na druženju kod zajedničkog prijatelja Patrika Čekade iz Labina.

U razgovoru nam je otkrio kako je došlo do njegove veze s Istrom, prisjetio se svojih glazbenih početaka, govorio je o suradnjama s najvećim imenima regionalne scene te otkrio što glazba za njega znači - i zašto je tretira kao 'skupu ljubavnicu'.

Na početku razgovora pitali smo ga kako je došlo do njegove veze s Istrom.

– Veza je zapravo stara, još iz vremena bivše zajedničke države. Volio sam dolaziti u Rovinj. Često smo bili tu i poslije toga. Moja supruga je prva ponovno počela dolaziti u Istru. Imam i kumu iz Opatije, pa je i to bila jedna veza. Supruga je prva otkrila Ližnjan, ona je prva došla tamo, a ja sam prvi put došao negdje 2012. godine. I polako smo sve više dolazili, i sad smo postali, što se kaže, 'Istrijani' - kupili smo stan u Ližnjanu i sada tamo često boravimo.

- Koliko vremena godišnje provedete u Ližnjanu?

– Pa i prije nego što smo imali stan znali smo često dolaziti. Kad je počela korona, bili smo 45 dana u komadu u Istri. Prošle godine smo kupili stan i sad ćemo vidjeti koliko ćemo vremena provoditi - sigurno puno.

- Gdje najradije odlazite kad ste u Istri? Imate li omiljena odredišta, restorane, vinarije...?

- Još istražujemo, što se kaže, ali Istra je specifična po tome što živi i unutrašnjost, ne samo priobalje. Volimo istarsku kuhinju - vrlo je prepoznata i omiljena, i kod nas u Srbiji. Imamo svoj đir po raznim konobama, restoranima…

- Ima li neki restoran koji posebno preferirate?

– Uvijek ću pohvaliti Danielu kraj Poreča. Idemo kod nje na tatarski biftek, to joj je specijalitet, ali ima i drugih mjesta - recimo, Stara konoba u Fažani…

- Gdje najradije jedete u Ližnjanu?

– U konobi Galiola. Doslovno nam je ispred kuće, super sladak restoran. Sinoć smo baš bili tamo i drago mi je da nam je, što se kaže, 'pred vratima'.

"Kći Đorđa Marjanovića otišla je na Beogradsko proleće s mojom pjesmom - i pobijedila"

- Malo o vašem profesionalnom životu – kako ste uopće postali skladatelj i tekstopisac? Što ste po struci?

– Po struci sam inženjer strojarstva, ali oduvijek sam u glazbi. Već s 15 godina imao sam bend - svirao sam gitaru i pisao sve pjesme. Ostali članovi su imali 18-19 godina. Tada sam volio ska glazbu, bili smo prvi ska bend na prostoru bivše Jugoslavije. Imali smo saksofon, trombon, pravi ska, po uzoru na The Specials i Madness.

Na razne sam načine 'petljao' s glazbom, i 1990., posljednje godine bivše zemlje, zamolila me kći tada poznatog pjevača Đorđa Marjanovića da joj napišem pjesmu - jedan šlager za festival Beogradsko proleće. Nisam znao o čemu se radi, jer sam slušao uglavnom stranu glazbu, a od domaćih – Prljavo kazalište, Haustor, Idoli, Šarlo Akrobata, Električni orgazam… To je ono na čemu sam ja 'odrastao'.

Uglavnom, Marjanovićeva kći otišla je na Beogradsko proleće s mojom pjesmom - i pobijedila.

Ali to mi tada još nije bio signal da se time ozbiljno bavim. Pravi signal bio je kad sam shvatio da sa svojom diplomom inženjera neću imati što raditi, da će se ta zemlja raspasti. Tada mi je prvi put sinulo da moram razmisliti što ću raditi. U Srbiji je tada vladalo ludilo - znao sam da mi strojarski fakultet neće pomoći usred inflacije nalik onoj iz Njemačke 20-ih godina prošlog stoljeća.

Tada sam shvatio da bih možda trebao raditi nešto drugo. Prvo sam morao razumjeti kako funkcionira ta vrsta glazbe, koja mi je dotad bila potpuno strana. Počeo sam slušati Džeja, istraživati tko su Lepa Brena, tko su ostali… sve mi je to bilo novo.

Međutim, ušao sam u štos relativno brzo. Volim reći da nemam 'muzički' nego matematički mozak. Našao sam vezu između matematike i glazbe - što su već mnogi pametni ljudi prije mene zaključili.

"Glazbu ne možeš tretirati kao ženu, sestru ili majku. Moraš je tretirati kao skupu ljubavnicu"

- Koja je bila prva velika zvijezda koja vas je angažirala?

– Odmah me angažirala Dragana Mirković, ona je tada bila na vrhuncu. Čak me Cane iz Partibrejkersa kritizirao: "Kako možeš pisati za pjevačicu narodne glazbe?"

Ali ja mislim da postoji samo dobra i loša glazba. Osobno imam 'natrimovan' mozak da radim pjesme koje će ostati, koje su komercijalne i koje će voljeti šira publika. Mislim da mi je to dano - ne smatram da je to moje vlasništvo.

Znaš, glazbu ne možeš tretirati kao ženu, sestru ili majku. Glazbu moraš tretirati kao skupu ljubavnicu. Skupa ljubavnica zna koliko vrijedi, zna što ti znači - i unaprijed ti kaže da ne pripada samo tebi.

To sam shvatio relativno rano i taj svoj dar nikad nisam doživljavao kao nešto što je moje 'po imenu i prezimenu', nego kao nešto što mi je dano. Koliko će ti to dugo biti dano - ovisi o tvom odnosu prema tome. A sad sam objasnio kakav taj odnos mora biti: ne smiješ nikad uvrijediti glazbu, jer ona zna 'iz backenda' udariti po ustima i okrenuti ti leđa ako je ne poštuješ i ako je zlorabiš.

Naravno, kad radiš glazbu, očekuješ da nešto i zaradiš - kao i u svakom poslu. Ali meni novac nikad nije bio motiv - uvijek je bio posljedica.

- Koliko vam je taj angažman s Draganom Mirković promijenio život?

– Nije odmah, trebalo je neko vrijeme da to zaslužim. Ali nisam se mučio - nekako mi je odmah krenulo. Iskoristio sam trenutak kad su se Aleksandar Radulović, Marina Tucaković i Zlaja Timotić - koji su dotad radili kao tim - razišli. Zlaja, koji je bio kompozitor i aranžer, povukao se. A kad odeš od Marine, ostane rupa - nepremostiva. I ja sam se tu nekako pojavio.

- Pratio sam malo vašu karijeru po internetu i čini mi se da nema srpske glazbene zvijezde za koju niste radili.

– Pa skoro da nema. Do nedavno je to bila Ceca - sad više ni ona, jer joj trenutno radim album.

- A jeste li radili za nekoga iz Hrvatske?

– Evo, upravo sam nešto odradio za Jelenu Rozgu.

- Koja je vaša najpoznatija pjesma, vaš najveći hit?

- Ona koju ću tek napisati - ne volim takva pitanja.

"Volim raditi s Aleksandrom Prijović, ali dugogodišnja suradnja sa Željkom Samardžićem mi je posebno draga"

- Vi ste autor i mnogih pjesama koje izvodi Aleksandra Prijović?

– Suradnju s njom imam od početka. Preko 60 posto njenog snimljenog repertoara nosi moj potpis. Kad je počela vezu s Filipom, imala je snimljenu samo jednu pjesmu. Filip me, s obzirom da se znamo cijeli njegov život i da sam dugogodišnji prijatelj s njegovim ocem Bobom Živojinovićem i Lepom Brenom, zamolio da joj pišem pjesme.

- S kojim glazbenicima najviše volite raditi?

– Ne bih htio nikoga uvrijediti ako se ne sjetim svih… Naravno, volim raditi s Aleksandrom, ali dugogodišnja suradnja sa Željkom Samardžićem mi je posebno draga. Mi smo jako povezani, sve radimo lako. Kažem mu: 'I da nikad nisi pjevao, i da ja nikad nisam pisao - opet bismo bili prijatelji.' On je 'moja šalica čaja', kako bi se reklo.

- Postoji li netko iz Hrvatske s kim biste voljeli raditi?

– Sigurno da postoji. Privatno volim Grašu, volim Severinu. Sad je krenula suradnja s Jelenom Rozgom. Volim i Ninu Badrić, recimo.

Iskreno, kod nas u Srbiji i kod vas u Hrvatskoj postoji različito poimanje posla. Najveći problem zašto nisam više radio s hrvatskim izvođačima jest to što kod nas postoji drugačiji kodeks što se tiče financijskih uvjeta. U Hrvatskoj su izvođači malo razmaženi - navikli su raditi isključivo na tantijeme. Mi u Srbiji to nikad nismo radili, barem moja generacija glazbenika. To su navike iz bivše Jugoslavije, gdje su svi radili na tantijeme. I mislim da je to jedan od razloga zašto sam možda nekome u Hrvatskoj - skup.