Između ovisnosti o tuđoj njezi i sjećanja na prijašnji život

Pjerina Deklić iz Labina u novoizgrađenom je labinskom Domu za starije već jednu godinu. Dobro joj je, kaže. Danju uglavnom boravi u društvenoj prostoriji ispred recepcije, a povremeno, kad vrijeme dozvoljava, prošeće u dvorištu. Noći u jednokrevetnoj sobi, tako da ima i privatnost i komfor. Ipak, sve je to dosta različito od onog vremena prije odlaska u Dom, obilježenog boljim zdravstvenim stanjem, samostalnošću i većom slobodom. A još i različitije od vremena prije umirovljenja.

Pjerina Deklić radni je vijek provela u 25. Maju, gdje je rukovodila jednom grupom radnika.

„To je bila tvornica igračaka?“, pitamo ju.

„To je bila tvornica najboljih radnika.“, odgovara.

Poput nje, i mnogi drugi korisnici ovdje su u nekom limbu između ovisnosti o tuđoj njezi, što je kruta realnost, i sjećanja na prijašnji život. Labinski Dom slovi za jedan od ljepših. Dobiti mjesto u njemu nije lako kao ni u drugim sličnim ustanovama, jer je potreba za smještajem velika. Ujedno, neki njegovi korisnici bili su važni članovi ondašnjeg političkog i javnog života.

'Nismo skloni da manifestiramo neku moć kao penzioneri'

Među njima je i dr. Pio Mirković, sveučilišni profesor i nekadašnji direktor HP Rapca.

„Ovdje je u redu, ne fali mi ništa. Pomirio sam se s ovakvim životom. Ima trenutaka kad čovjek i drugačije misli. Ali zaključio sam i shvatio gdje sam. Više ne mogu natrag, i još ako mi Bog da malo naprijed, da produžimo…“, rekao nam je Pio Mirković.

„Kako nam je ovdje? Ima nas pedeset. Svatko ima različitu ocjenu svog stanja. Mada živimo zajedno, nismo skloni nekoj slozi. Ne mislim da se ne slažemo. Nego nismo skloni da manifestiramo neku moć kao penzioneri. Svi smo se nekako povukli u sebe“, kazao nam je Mirković.

Kaže da je sam objekt novog Doma mnoge sadašnje korisnike „zbunio“.

„Sve dobre stvari koje su učinjene kad se on otvorio, manje su vrijedne od onih vani, kad se sjetim, a koje ne mogu doći ovdje. Skupo je. Ja mogu platiti, ali meni je žao Bepe, Janka, Franka, koji su tu okolo mene, i koji ne mogu platiti. To je trebao biti socijalni objekt“, smatra Mirković, te podsjeća da i oni koji su izvan samog područja Grada, primjerice u nekoj od susjednih općina, poput njegovog prijatelja koji je s područja Općine Sv. Nedelja, iako su mu korijeni s Labinštine, imaju drukčije uvjete. „Labinština je razbijena“, zaključio je Mirković.

Dok tako razgovaramo, u dvorištu iza stakla, na travnjaku se šulja mačak i vreba nešto nama nevidljivo u travi.

„To je domski mačak?“, pitamo Mirkovića.

„Ima ih, ima“, odgovara.

Kako protječu dani, i večeri, pitamo ga.

„Već smo malo ispraznili teme razgovora. Kao djeca smo. Ima trenutaka kad se poveselimo. Jedan drugome pomažemo. Neki veliki događaji nama nisu potrebni. A familija svima dolazi. Prije ili kasnije uvijek netko dođe“, zaključio je Mirković.

Za funkcioniranje Doma, pored medicinskog osoblja i njegovatelja koji se 24 sata dnevno, 7 dana u tjednu brinu za zdravstvenu skrb i njegu svakog korisnika, od davanja vode do složenijih medicinskih postupaka, sigurno je među najbitnijima trio Đeni Zuliani Blašković, ravnateljica, Sanja Franković Batelić, socijalna radnica te Larisa Sandomenigo, šefica kuhinje.

„Priprema obroka u ovakvim ustanovama propisana je od Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo. Moramo se držati normativa u vezi potrošnje određenih namirnica. Koliko se mjesečno može nečega koristiti po korisniku – meso, ribe, jaja, svježi sir, voće i povrće, mliječni proizvodi, slatkiši. To nama služi kao smjernica za pripremu obroka. Obroci su prilagođeni životnoj dobi i zdravstvenom stanju“, rekla nam je Larisa i pojasnila:

„To su većinom ljudi koji imaju problema s tlakom, srcem, osteoporozom, probavom, tako da imamo i dijetalnu prehranu. Pripremamo i miksanu hranu za one koji se hrane preko sonde te bezglutensku. Trudimo se da njihova prehrana ne odskače od njihovih navika koje su imali kod kuće.“

Pripremaju se obroci za vanjske korisnike, kojih ima 41. U Domu je smješteno 50 osoba, dok ih je u Dnevnom centru šest.

Kada Renco zasvira harmoniku i ispriča koju šćoricu, svi 'ozdrave'

„Trudimo se da u Dom dovedemo sve one događaje koji se događaju u društvu. Želja nam je da korisnici ne budu izolirani od društva“, pojašnjava Sanja Franković Batelić, zadužena za organizaciju aktivnosti u domu.

„Dnevni raspored isprepleten je obrocima, zdravstvenom i osobnom brigom i njegom, vođenim i slobodnim aktivnostima, odmorom, poštujući kućni red, privatnost korisnika, ali i vrijeme za održavanje i higijenu prostora. Ujutro je doručak, a radnim danom oko 9.30 su vježbe. Nakon toga su organizirane razne aktivnosti koje se razlikuju od dana do dana i o željama korisnika, odnosno žele li ili ne. Zimi je više ručnih radova i boravimo unutra, a ljeti sjedimo vani. Da bi zadržali maksimalni kontakt s obiteljima i prijateljima, posjete su svakim danom od 11 do 14 sati te od 16 do 18 sati.“, ispričala nam je Franković Batelić.

Utorkom dolazi volonterka, koja radi ručne radove, medicinska sestra Mira Matanić. Drugi četvrtak u mjesecu dolazi velečasni i održava misu. Jednom mjesečno održavaju se proslave rođendana za sve koji su taj mjesec slavili.

„To su stvari koje smo još na samom početku dogovorili s korisnicima. I svaka dva mjeseca nam dolazi harmonikaš. Kada volonter Renco Matas zasvira na harmoniku i ispriča koju šćoricu svi 'ozdrave'. Kad su neki veliki događaji, uključujemo obitelj“, ispričala nam je Franković Batelić.

„Gledamo sve obilježiti. I Valentinovo, i Dan žena. Novu godinu dočekali smo u podne. Super je bilo kad je bila manifestacija Hoditi i zdravi biti, mi smo bili cilj i napravili smo đir oko doma s korisnicima. Svi su zajedno jeli i stvarno gledamo lokalnu zajednicu privući k nam u Domu. Kad je Tullio Vorano promovirao knjigu, promocija je bila i kod nas“, nadovezala se Đeni Zuliani Blašković.

„Imamo i suradnju s vrtićima. Redovno nas posjećuju i tako približavamo generacije. I predstavnici SUH-a nam redovito dolaze“, dodaje Sanja.

Vikendi budu uglavnom mirniji, kao i večeri, budući da bi 12 sati intenzivnih aktivnosti za tu dob bilo previše. Na alkohol je nulta tolerancija, iako je možda prije dolaska u Dom netko imao običaj popiti čašicu. S obzirom na lijekove koje mnogi uzimaju, pojašnjava nam ravnateljica, to bi ipak bila prevelika odgovornost. Pušiti se može, ali na nekoliko punktova u dvorištu. Na drugim mjestima oglasili bi se požarni detektori.

Kao i drugdje u Istri, i za ovu ustanovu postoje liste čekanja. Njihova duljina varira u odnosu na stupanj njege i vrstu sobe, i trenutno se kreću od pet do 17 osoba na listi.

„Potreba je velika“, kaže Zuliani Blašković, no dodaje da ipak u Dnevnom centru ima mjesta.

Prednost po godinama života i prebivanja na području Grada

„Kapacitet je dvadeset osoba, a trenutno ga koristi šest korisnika. Ako ima zainteresiranih, tu se mogu odmah uključiti. Što se tiče pomoći u kući, imamo tri glavne usluge. Jedna je priprema i dostava obroka. Tu smo lijepo popunjeni. Druga je nabava i dostava namirnica i lijekova, gdje imamo prostora za primanje novih korisnika. I treća usluga je obavljanje kućanskih poslova i održavanje osobne higijene. I tu imamo prostora ako ima zainteresiranih“, govori nam ravnateljica.

Ističe da Dom nije namijenjen samo građanima Grada Labina.

„Oni koji imaju ili su imali prebivalište na području Grada Labina dobivaju jedan bod za svaku godinu prebivanja na području Grada, a oni koji ispunjavaju uvjete dobiju i subvenciju od Grada Labina, koja sukladno njihovoj odluci iznosi od 10 do 60 posto cijene smještaja, ovisno o visini prihoda. Većina korisnika s područja Grada Labina ima 60 posto subvencije, pa smještaj plaćaju između 520 i 750 eura mjesečno. Ali imamo i korisnike van Grada, odnosno s drugih područja Labinštine koji plaćaju punu cijenu, a koji su se prijavili u trenutku kad nije bilo zainteresiranih s područja Grada“, pojašnjava ravnateljica.

„Princip je da se prednost dobiva po godinama života i godinama prebivanja na području Grada, to su dva glavna kriterija, pored svih ostalih koji se boduju“, kaže Franković Batelić.

Iako radnu snagu nije bilo lako naći, sada su dobro kapacitirani, naročito što se tiče medicinskih sestara i njegovatelja.

„Kuhinju i medicinsko osoblje smo najteže popunili, ali jesmo. Tako da smo sada stvarno OK. Možemo normalno funkcionirati, pružajući kvalitetnu skrb 365 dana u godini, poštujući pritom zakonska prava zaposlenika“, zaključila je ravnateljica i dodaje da su otvoreni za sve koji volontiranjem žele podijeliti svoje vrijeme, vještine, znanja i pažnju te na taj način obogatiti svakodnevicu nekog korisnika - šetnjom, čitanje, ćakulom, a u konačnici i svoju.

Na odlasku, zaustavili smo se i u dvorištu, gdje nam je, pored klupica i raznih igrala, pažnju privuklo veliko klatno koje, kad se zanjiše, ruši čunjeve postavljene u podnožju. Idealno za penzionere. Ako fali snage u rukama, pomaže gravitacija!