Ovo je gorka ispovijest bivših radnika propalog lječilišta: 'On je uništio Istarske toplice – ne može nas držati za budale'

Razgovor našeg portala s vlasnikom Mirkom Klimanom o tužnoj sudbini Istarskih toplica uzburkao je javnost na Poluotoku. Nakon objave, javili su se brojni bivši zaposlenici nekadašnjeg lječilišta, koje je zbog dugova zatvoreno još u listopadu.

Mnogi od njih, ogorčeni i razočarani, tvrde da je bivši poslodavac pokušao oprati ruke od odgovornosti, svaljujući krivnju na koronu, visoke režije i nedostatak pomoći institucija. Tražili su da se čuje i njihova strana priče, pa smo ih odlučili i sami kontaktirati.

Nekolicina radnika s kojima smo razgovarali jasno poručuje: za krah Istarskih toplica odgovoran je isključivo Kliman.

Tvrde da ih je tijekom godina uništavao nestručnim vođenjem, otkako je, kao povratnik iz Švedske, preuzeo toplice od porečke Rivijere. Posebno ih je zasmetalo što se u javnosti predstavlja kao humanist kojeg ne zanima profit – prema njihovim riječima, takva je slika prilično iskrivljena.

Jedan od njih je Goran Jambrošić iz Buzeta, kuhar koji je s prekidom proveo više od 20 godina u toplicama.

„Ne može nas držati za budale“, kaže Jambrošić. „Ljuti smo kad vidimo kako se danas predstavlja kao netko kome treba pomoć. A radnici su ga godinama molili za podršku – bezuspješno“.

Počeo je kao praktikant, bio i stipendist toplica te dogurao do šefa kuhinje. Vratio se na poziv, vjerujući da može nešto popraviti, ali ubrzo je, kaže, sve krenulo po starom.

„Tražio je da se koriste jeftine, nekvalitetne namirnice. Ugled kuhinje ga nije zanimao. Nisam želio da se to lomi na meni – dao sam otkaz“.

Poltroni i zaleđe

Smatra da je Kliman eliminirao stručne ljude i okružio se lojalnima.

„Kad je stigao '95., govorio je da nikoga neće dirati. A onda smo sa 120 pali na 80 ljudi. S njim je bilo teško raditi – riješio se kvalificiranih, dovodio poltrone“.

Posebno mu je žao zapuštenih bazena, simbola lječilišta.

„Nekad smo ih čistili svi radnici, kolektivno, prije sezone. On je iz tog vremena, socijalizma, sve obezvrijedio. Objeručke je prihvatio model privatizacije koji nije bio dobar. Bilo bi zanimljivo vidjeti koliko je zapravo platio taj kompleks. Stigao je kao spasitelj, a zapravo je zatekao sustav koji je još funkcionirao, unatoč problemima zbog rata“.

Jambrošić vjeruje da je Kliman morao imati političko zaleđe. Posebno ga smeta što se ulagalo u krive stvari: slabo izvedeni wellness te polikliniku, koja je, kaže, otpočetka bila osuđena na propast.

„Štedio je i na grijanju vode. Ljudi su bili nezadovoljni. A nekad je kod nas bilo i do 350 gostiju dnevno! Spavali su u Fontani u Buzetu, pa se vozili na terapije u toplice“, veli Jambrošić.

Prisjeća se i slavnih dana:

„Dolazile su nogometne momčadi, pa i ljudi s estrade, recimo– Lidija Percan se rado vraćala... Bili smo među najboljim toplicama u Hrvatskoj, možda i šire, pogotovo zbog kvalitete vode. A danas - danas je sve pusto. Knedla ti stane u grlu kad prođeš tamo. Toliko je obitelji iz okolice od toga živjelo. Više od tisuću ljudi prošlo je kroz taj sustav“.

Slična iskustva dijeli i Vesna Polanc, viša fizioterapeutkinja koja je u toplicama radila 37 godina. Dočekala je mirovinu 2013., ali trpkog okusa.

„Praktički sam odrasla tamo. Ostavila sam najbolje godine života u toplicama. Nakon gotovo 40 godina rada, dala sam otkaz, a on nije ni prstom mrdnuo. Ništa. Ponižavajuće tretman, napuhivao se, on je bio kao veliki gazda, takav se je fakat volio prikazivati“, kaže Polanc.

Posebno pamti razliku između razdoblja pod Rivijerom Poreč i onoga pod Klimanovim vodstvom.

„Tada je sve funkcioniralo. Imali smo stalne goste iz Švicarske, Italije, Slovenije, Hrvatske... Kad je on došao, stariji radnici počeli su sami odlaziti. Neki su i otpušteni. Ništa bolje nije bilo ni kad su toplice neko vrijeme bile u najmu“, prisjeća se naša sugovornica.

Nekad kao obitelj

Kliman je, kaže, na ključna mjesta postavljao rodbinu.

„Duže vrijeme upravljao je iz Švedske. Spuštao plaće i tvrdio da ljudi ondje rade za napojnice. Nama – pogotovo medicinarima – to je bilo apsurdno. Nismo nikad radili za napojnice“, veli Polanc.

Naglašava da su djelatnici davali maksimum, često i van radnog vremena.

„Radili smo kao da je firma naša. Tu je bila snaga toplica – svi su se znali, sve je bilo obiteljski. Za Nove godine, fešte, subote, nedjelje, za njegovu rodbinu iz Švedske... Sve smo to odrađivali bez pogovora“, kaže Polanc i nastavlja:

„Nikad nije rekao 'hvala'. Troškovi su mu uvijek bili preveliki, samo da se ne bi morale dizati plaće. A najviše mu je pasalo kad bi stariji radnik sam otišao – tada nije morao platiti otpremninu. Dovodio je ljude bez znanja o sumpornoj vodi ili ljekovitom blatu“.

Unatoč tome, radnici su se godinama trudili održati standard. Išlo je sve teže.

Iskustvo negativnog tretmana s nama je podijelio i Života Simić, bivši djelatnik koji još čuva stare analize termalne vode iz šezdesetih. Nezadovoljan je otišao i Elvino Mušković – radio je u marketingu, ali su ga, kaže, prisiljavali da radi i poslove za koje nije obučen, poput kućnog majstora.

Na kraju, priču zaključuje Polanc:

„Ljuta sam, ogorčena – i na njega, i na županiju, i na institucije. Nitko nije reagirao. Znam da je vlasništvo privatno, ali i tu se može pronaći rješenje. Ta termalna voda – dragulj prirode, izvor života. Kliman nije ni kupio izvore ni ljekovito blato, imao je samo koncesiju. A sada sve propada. Naši ljudi sada moraju ići u terme u Topusko, Bosnu ili Sloveniju... dok ta jedinstvena voda ovdje stoji neiskorištena. Velika žalost“.