ZNATE LI ŠTO JE FLEXANJE? 'Upoznajte žargon koji koriste djeca da bi mogli prepoznati potencijalno nasilje!'

Flexanje, npc, lowkey... Samo su neki od izraza koje djeca i mladi sve više koriste, a poznati su uglavnom samo njima. Starijima je to 'špansko selo'. Generacija TikToka, YouTubea, rap/trap glazbe, videoigrica i memova ima potpuno drugačiji način  ponašanja, komuniciranja, ophođenja prema drugima, pa je njihovim roditeljima, ali i nastavnicima, sve teže pratiti sve što se zbiva u njihovom svijetu. Ali i u njihovim glavama. Neki od izraza koje djeca i mladi koriste mogu biti vrlo opasni i potencijalno dovesti do nasilja u bilo kojem obliku. Zato je ključno, kaže naša sugovornica, upoznati žargon novih generacija. O svemu tome razgovarali smo sa socijalnom pedagoginjom Matteom Radoslović, mag.paed.soc.

- Nedavno smo se susreli s izrazom ‘flexanje’ koji koriste osnovnoškolska i srednjoškolska djeca i mladi. Koliko mi je poznato, nema baš pozitivno značenje. O čemu se tu zapravo radi? Što djeca podrazumijevaju pod time?

- Izraz flexanje dolazi iz engleskog „to flex”, što znači „pokazivati” ili „hvaliti se”. U žargonu djece i mladih označava ponašanje u kojem se netko „pravi važan“ jer želi pokazati da je superiorniji od drugih bez obzira radi li se o fizičkoj osobini, predmetu ili ponašanju. Često označava da netko namjerno pokazuje skupe stvari, brendiranu odjeću, gadgete ili čak društveni status - s ciljem da impresionira druge. Djeca to često vide kao način da steknu priznanje ili potvrdu u društvu vršnjaka.
Izraz sam po sebi nije ni dobar ni loš, važno je kako ga koristimo. Mogli bi npr. “flexati” s dobrim ocjenama, nažalost više se koristi u negativnom kontekstu.

- Ima li još takvih izraza i što oni znače, te odakle uopće dolaze?

- Da, ima mnogo sličnih izraza koje mladi koriste – primjerice: lowkey (diskretno), cringe (neugodno), sus (sumnjivo), npc (non player character) - osoba koja nema svoje mišljenje, ne ističe se u društvu, POV (situacija iz nečijeg gledišta), vajbanje (dobro mi je s tobom), cap (nešto što nije istinito), gaslightanje (manipulirati s nekim), ghostanje (prekid komunikacije bez objašnjenja), kidara (pogrdan izraz za nekog tko je djetinjast)… Meni posebno zanimljiv izraz je kada kažu da je netko ili nešto „na aparatima“ pa kada bi meni rekli „pedagoginja na apartmanima“ značilo bi da sam jako pozitivno iznenađena ili šokirana nekim njihovim ponašanjem osim ako to ne misle ironično jer onda taj isti izraz postaje uvreda.

Ovo su samo neki, a i da želim ne bi ih mogla sve nabrojati jer svaki dan čujem tri nova izraza, a kada pitam učenike da mi pojasne njihovo značenje oni kažu da je taj već zastario, sad već imaju tri nova. Većina potječe iz stranih internetskih i glazbenih trendova, posebno s TikToka, YouTubea, rap/trap glazbe, videoigrica i memova. Mladi ih brzo preuzimaju i isto tako brzo odbacuju jer se trendovi mijenjaju brzinom svijetlosti.

- Koliko je djeci tog uzrasta zapravo bitno imati skupe stvari i je li materijalno zaista njima toliko važno?

- U razdoblju adolescencije (a sve češće i u nižim razredima osnovne škole), djeci postaje važno kako ih vide drugi. Skupi predmeti tada često nisu važni sami po sebi, nego postaju simboli pripadnosti, moći i samopouzdanja. To ne znači da su djeca površna, nego da kroz materijalne stvari traže identitet i prihvaćanje. Problem nastaje kada se vrijednost osobe mjeri isključivo kroz ono što posjeduje. S obzirom da živimo u materijalističkom društvu, gdje se često uspjeh mjeri upravo kroz vrijednost stvari koje posjeduješ, naši mladi kao ogledalo toga društva, također traže odobravanje vršnjaka kroz materijalno, a često ga i dobivaju.

Tako bi uz izraz „flex“, dobro išao i izraz „gaser“, koji su popularizirali youtuberi, koristi se kada opisujemo mlade koji se hvale skupim stvarima, voze luksuzne automobile i nose markiranu odjeću. Od istog izraza potom proizlaze razne inačice tipa: ide gas (Idemo jako! Daj sve od sebe!) ili „izgasirane“ tenisice, mobitel i drugo.

- Kakvu opasnost predstavljaju takvi izrazi?

- Izrazi poput flexanja (kada se koriste u negativnom kontekstu) mogu potaknuti kompetitivnost, isključivost i osjećaj manje vrijednosti kod onih koji nemaju “što pokazati”. Mogu poslužiti kao osnova za ismijavanje, etiketiranje i vršnjačko isključivanje. Dugoročno, to utječe na samopouzdanje, emocionalnu sigurnost i razvijanje zdravih vrijednosti. Učenicima su te „nove uvrede“ jako značajne što sam i više puta doživjela u praksi kada su učenici započeli verbalne pa i fizičke sukobe jer im je drugi učenik rekao da su „npc“ ili „kidara“. Ako ne razumijemo te izraze ili ih odbacujemo kao beznačajne, teško ćemo razumjeti povod sukoba, a bez ključnih informacija ne možemo ni provesti medijaciju i pomoći učenicima da razriješe problem. Jako je važno da se svi koji rade s djecom i mladima, bez obzira na utjecaj generacijskog jaza, potrude upoznavati s žargonom koji koriste kako bi mogli pravovremeno prepoznati i reagirati na potencijalno nasilje.

- Susrećete li se često s takvim načinom zlostavljanja/etiketiranja u školi?

- Da, to je sve češći oblik prikrivenog nasilja, kroz ismijavanje ili odbacivanje pojedinih učenika zbog izgleda, odjeće, mobitela ili statusnih simbola (tenisice, trenirke). Posebno je izraženo u bogatijim sredinama i gradovima. Problem je što djeca ovaj oblik nasilja često ne prepoznaju kao nasilje, jer ne postoje fizičke posljedice. Bez obzira, ono ima isti učinak – povređuje, stvara osjećaj usamljenosti i stresa. U školama se zato sve više radi na prepoznavanju i osvještavanju ovakvih ponašanja među djecom i mladima.

- Što biste savjetovali roditeljima, ali i stručnom osoblju u školama, kako da se ponašaju po tom pitanju?

- Mnogi roditelji danas kupuju djeci skupe stvari, iako to možda nije nužno, jer osjećaju pritisak okoline. Često kažu: „Svi u razredu imaju iPhone, kako da baš moje dijete bude jedino bez?“ To je razumljivo, roditelji su pod pritiskom i žele djetetu najbolje. Roditeljima savjetujem da sa svojom djecom redovito razgovaraju o vrijednostima, ne osuđujući, nego znatiželjno slušajući. Postavljajte pitanja, slušajte što im je važno, što im znači imati određene stvari.

Nadalje, umjesto da popuštaju svakom zahtjevu za “markiranim stvarima”, mogu poticati samopouzdanje kroz isticanje drugih kvalitete: truda, kreativnosti, humora, prijateljstva. Reći ne, odnosno postaviti granicu nije uvijek lako, ali dugoročno je isplativo (znam reći roditeljima u šali: „Ako vam tinejdžer barem jednom nije rekao da ste najgori roditelj na svijetu, možda nešto propuštate napraviti kako treba").

Odgojno-obrazovni djelatnici trebali bi uključiti ovu temu u radionice, sate razrednog odjela i preventivne programe, naglašavajući razlike između vrijednosti osobe i vrijednosti stvari. Kada je riječ o ovoj temi preventivni rad je usmjeren na digitalno opismenjivanje odgojno-obrazovnih djelatnika, učenika i roditelja, koje uključuje učenje o novim pojmovima koje djeca koriste na internetu, „online“ bontonu, prepoznavanju opasnosti (poput cyberbullyinga ili ovisnosti), ali i prednostima digitalnog svijeta. 

Najveći naglasak potrebno je stavljati na  razvoj kritičkog mišljenja. Danas, djeca i mladi mogu doći do svih informacija jednim klikom, posebno uz pomoć umjetne inteligencije, čiji je ulazak u obrazovanje najlakše usporediti s uvođenjem kalkulatora u rješavanje matematičkih zadataka. Naš posao je osvijestiti mlade da samo zato što nešto piše na internetu (ili je tako rekao chat GPT), ne znači da je točno, važno ih je usmjeravati na kritičko pregledavanje sadržaja i donošenje vlastitog suda o pregledanom.

Osim toga  u zadnje vrijeme se među stručnjacima ponovno pokreću rasprave o uvođenju nekog oblika školskih uniforma s ciljem smanjivanja socijalnih razlika među učenicima i vraćanja fokusa na ono važno - učenje i odgoj.  

Na posljetku, važno je naglašavati autentičnost kao najvredniju osobinu, jer nitko ne može biti bolji ti od tebe, a to je puno važnije od marke tenisica ili najnovijeg „iphona“. Osim razgovor s djetetom, važno je i živjeti ono što govorimo, pa tako roditelje i stručno osoblje škola potičem na razvijanje vlastite autentičnosti i preusmjerivanja fokusa na nematerijalističke životne vrijednosti.

- A što biste savjetovali djeci, kako da pruže otpor takvim pritiscima okoline?

- Djeci treba jasno poručiti da je u redu biti drugačiji i da se vrijednost osobe ne mjeri kroz cijenu odjeće koju nose ili model mobitela koji koriste. Većina njih osjeća pritisak da se “uklope”, ali kad im se da prostor da iskreno govore – mnogi priznaju da im takav oblik komunikacije zapravo stvara stres. Pomaže kada su okruženi vršnjacima i odraslima koji ih podržavaju onakve kakvi jesu, bez natjecanja i etiketiranja.

Iza takvih izraza, pogotovo kada se koriste s ciljem povređivanja drugoga, često se nalazi nesigurnost i nisko samopouzdanje. Djeca i mladi  nisu svjesni vlastitih pozitivnih obilježja (osobina, vrijednosti, uspjeha, ponašanja) koja su hvalevrijedna, treba im pomoći da ih osvijeste, da bi se onda mogli njima „hvaliti“. Možemo to činiti na način da kao društvo promoviramo odrasle osobe (pozitivne uzore učenicima) takvih vrijednosti i ponašanja, nagradimo ih za njihov rad (financijski i statusno) te da ih se medijski eksponira, što manji broj udruga, influencera i medijskih portala već čini.

U svijetu koji nudi beskrajne mogućnosti i pritiske prilagođavanja, najsnažniji izbor je prihvatiti svoju jedinstvenu osobnost, strasti i vrijednosti, umjesto da se pokušavate uklopiti u tuđi kalup. Trendovi su prolazni, a biti autentičan, znači imati hrabrosti biti svoj, a to je na kraju bio i ostao najveći “flex” među svim generacijama.