Poznati pulski roker prisjetio se proročanske pjesme 'Ne cvikaj generacijo'. Evo što danas kaže

U svjetlu aktualnih dramatičnih događanja, kada svijet s napetošću prati sukobe i prijetnje globalnim ratom, beogradski City Magazin je objavio, a Slobodna Dalmacije prenijela, da je prije skoro 50 godina u Jugoslaviji nastala pjesma koja opisuje današnji svjetski trenutak: U to vreme kritičari je nisu voljeli, ali su joj stihovi proročki, pa pjesma „Ne cvikaj generacijo“ grupe Atomsko sklonište ponovo dobiva na značaju.

Ovaj hard rock klasik, sa svojim snažnim antiratnim porukama, podsjeća nas na važnost hrabrosti i otpora u teškim vremenima. Pjesma „Ne cvikaj generacijo“ dio je istoimenog debitantskog albuma Atomskog skloništa, objavljenog 1978. godine.

Bend je osnovan 1977. u Puli, pod vodstvom pjesnika Boška Obradovića, koji je Atomcima dao svoje antiratne tekstove. Muziku su komponirali članovi benda, među kojima su bili Sergio Blažić (vokal) i Bruno Langer (bas gitara).

Producenti su bili Ivo Umek i Bruno Langer. Album se istakao hard rock zvukom i angažiranim tekstovima, što ga je učinilo jednim od najznačajnijih debi albuma jugoslovenskog rocka.

PGP i Jugoton odbili izdati ploču

Nije sve išlo u početku kako treba i kako se očekuje s obzirom na veličinu same ploče. PGP Radio televizije Beograd nije želio da objavi njihov album, a u Jugotonu su ih odbili čak šest puta! Ipak, RTV Ljubljana je imala mnogo više razumjevanija, pa je ta izdavačka kuća objavila njihov album prvenac u ožujku 1978. godine.

Publika je bila poprilično oduševljena novom grupom, ali kritičari su bili naprosto zaprepašteni, pa su se listom obrušili na njih. Posebna meta su bili tekstovi. Govorili su da su banalni, da je Drugi svjetski rat, ako to već ne znaju, odavno završen, da je kataklizma koju u svojim tekstovima najavljuje Obradović naprosto smiješna.

Ipak, pjesnici ne bi ni bili ono što jesu kada na svijet ne bi gledali nekim sasvim drugim, samo njima znanim očima. Proći će tek nešto više od jedne decenije i sva zloslutnost i predviđanja Boškovih tekstova počela je da se obrušava na naše stvarne živote, a nakon nekoliko decenija počeli smo da shvatimo kako priče o „kontroliranoj civilizaciji“, o kojima je također pjevalo Atomsko sklonište, možda ipak nisu samo šarena laža.

Manifest jedne generacije

I danas, nakon još malo pa 50 godina, od objavljivanja njihovog albuma prvijenca, kompozicija „“Ne cvikaj, generacijo“ predstavlja manifest jedne generacije, koji se radikalno suprotstavlja upravo onom od čega i danas najviše zaziremo – Trećem svjetskom ratu. I u ovom vremenu, možda više nego ikada, Boškovi proročanski stihovi koje govori u samom intru ove kompozicije, odnosno albuma, kao da nas podsjećaju na tešku istinu – dok je god ljudi na ovoj planeti biti će i ratova. Međutim, ako bi se dogodio sada, kada ima toliko atomskih bombi bio bi kataklizmični.

„Ne cvikaj generacijo“ poziva mlade da ne klonu duhom i da se suprotstave nepravdi i nasilju. Stihovi poput „Nećemo valjda biti mi ta nesretna generacija nad kojom će se izvršiti velika posljednja racija“ odražavaju strahove tog vremena, ali i danas imaju snažan odjek.

U vremenu kada svijet ponovo prolazi kroz teške trenutke o pjesmi „Ne cvikaj generacijo“, koja nas podsjeća na važnost hrabrosti, solidarnosti i otpora razgovarali smo s Brunom Lagnerom koji se ne može načuditi kako je cijelom svijetu, a posebno mladim generacijama, gotovo svejedno da se to dešava. Posebno u Americi koja je bila simbol slobodarskog svijeta a sada je spala na senilne, nepredvidive lidere kakav je Trump, a prije njega i Biden

Htjeli bi da budemo ovce koje će samo blejati

„Naježim se kada se sjetim protestnih mitinga protiv rata u Vijetnamu i hipi slogana 'Vodimo ljubav, a ne rat'. Sretan sam da sam bio pripadnik te generacije i da su je svojim pjesmama predvodili rokeri. Danas, kada nas već ima osam milijardi, u vrijeme najveće nejednakosti, rušenja svjetskog poretka i otvorenih prijetnji nema nikoga tko bi ustao i rekao ne. Često mislim da je sav taj košmar Orwelovski sceniran da bi se ubio kritičan naboj kod  ljudi. Oni koji kreiraju novi svjetski poredak, i u politici i u biznisu, kao da nas žele pretvoriti u ovce koje će znati samo blejati“, kaže sjetno Bruno Langer.

„Hrvatska je iskusila krvavi Domovinski rat, ali danas će mladi u Zagrebu, da karikiram, prije protestirati zbog crva kojeg su našli u karfiolu studentske menze nego protiv rata. Zbog blizina Aviana, najveće vojne baze NATO-a na Mediteranu, Istra bi u eventualnom nuklearnom udaru zajedno sa sjevernom Italijom i Slovenijom bila izbrisana. I nikom ništa. Nitko neće izaći iz svojeg komoditeta“, dodaje Langer.

Živimo blizu Aviana, prve mete u atomskom ratu

Na naše pitanje o hrvatskoj benevolentnosti, činjenici da su se srpski a ne hrvatski mediji u olovnim vremenima sjetili ove pjesme Atomaca, Langer kaže da se rock sustavno ignorira, ne samo u Hrvatskoj, već i susjednim zemljama.

„Rock je bunt, ne samo kada govori o nepravdama, već i životu, ljubavi. Mainstream mediji ga ignoriraju, pa se mladima, kojima su zahvaljujući elektronskim medijima muzički sadržaji široko dostupni, a ne kao nama samo s Radija Luxembourg, štanca zaglupljujuća glazba. Oni ni ne znaju koliko je muzika nekad bila angažirana, već slijepo slušaju i gledaju ono što im se prezentira. Ipak, ja sam zadovoljen što nas još ima, iako smo sve stariji. Meni je najveće priznanje, mogao bi biti i moj epitaf, što je za vrijeme korone genijalni Ante Gelo na zagrebačkom Bundeku osmislio glazbeni hepening (Za ljubav) „Treba imat dušu“, čime smo nas 50-tak rokera svijetu poslali poruku zajedništva i solidarnosti“, poručuje Langer.

Na pitanje koja mu je pjesma najdraža u velikom stvaralačkom opusu Atomskog skloništa Bruno Langer kaže da su mu sve drage, ali da mu je najdraža „Saznao sam dijagnozu“ jer je njen tekst također antiratni, univerzalan, ali ju je Boško Obradović posvetio Sergiju Blažiću Đoseru nakon što je obolio od raka, od čega je usprkos teškoj borbi umro.