Marina Cvitić: 'Danas je domicilni radnik diskriminiran u vlastitoj zemlji!'

Prvi maj je već mnogo puta spominjan, opjevan, povijesno važan i nezaobilazan. Doduše, smisao i značenje tog praznika se uglavnom često zaboravlja pa ga se uglavnom shvaća kroz roštiljanje i prve sunčane dane. Ljuti radnici koji se bore za svoja prava? Ta scena kao da danas više nije nikome zanimljiva, a važnija je no ikad. Ipak, još uvijek se isplati boriti za radnička prava, barem ako je suditi po riječima sindikalaca. Iskoristili smo Praznik rada da bi razgovarali s predsjednicom Sindikata Istre, Kvarnera i Dalmacije Marinom Cvitić. Oštra kao i uvijek, Cvitić za Istarski.hr pojašnjava današnji položaj radnika, ali i kritizira državu i poslodavce zbog, kako kaže, diskriminaciju domicilnih radnika.

- Čujem da idete u mirovinu. Kako sada, na zalazu karijere, gledate na svoj sindikalni rad? Na što ste posebno ponosni, što vam najviše ostaje u sjećanju?

- Kako sve u životu ima svoj početak i kraj, tako je došlo vrijeme i za kraj mog 46-godišnjeg aktivnog rada, od čega sam polovicu radnog vijeka provela u nekadašnjem hotelskom poduzeću Rabac, a polovicu kao profesionalni radnik u Sindikatu. Posljednjih 7 godina bila sam i na čelu Sindikata Istre, Kvarnera i Dalmacije. Ponosna sam na ono što je ovaj Sindikat postao, posebno na području Istarske i Primorsko-goranske Županije, gdje smo većinski ili jedini sindikat u svim turističkim kompanijama, u ustanovama predškolskog odgoja (dječjim vrtićima), ali i u komunalnim društvima. Gdje god se pojavimo kao Sindikat - ubrzo postajemo većinski sindikat. Prepoznatljivi smo po svojom principijelnosti, ustrajnosti i beskompromisnoj borbi za promicanje interesa radnika.

Često se prisjećam svojih sindikalnih početaka u Rapcu, u vrijeme kada se radno mjesto i posao čuvao kao 'oko u glavi', kada se kompanija privatizirala i kada su se promjene dešavale na dnevnoj bazi. Možda zbog mladosti, bila sam možda i nepromišljena, ali zajedno sa svojom ekipom od kojih je danas još veoma malo aktivnih, bili smo odlučni, hrabri i ustrajni, organizirali prosvjede, pokretali štrajk, pokazivali bunt, upozoravali na upitnu privatizaciju... Nerijetko sam od svojih pretpostavljenih znala čuti: 'Što ti to treba? Imaš obitelj, djecu… Mogla bi napredovati... Za koga to radiš... Tko stoji iza tebe?'

Međutim, nitko meni nije mogao platiti onaj osjećaj kad smo nešto postigli za radnike, kad se nešto na što smo ukazivali i upozoravali pokazalo točnim.

I danas se osjećam jako dobro onog trenutka kada nakon pregovora vidim zadovoljstvo na licu sindikalnih povjerenika, onda znam da smo ispregovarali nešto dobro, kada vidim izraz zahvalnosti na licu nekog člana, onda znam da sam mu pomogla i osjećam se dobro. Kada me nakon puno godina netko prepozna i kaže, Vi ste mi puno pomogla. Takve stvari mi ostaju u sjećanju i na takve stvari sam ponosna. Jer ne može svatko raditi u Sindikatu. Onaj koji radi u Sindikatu mora imati ono nešto u sebi, ono nešto koje želi podijeliti s drugima, da drugome učini nešto dobro, da mu pomogne. Ako to nema, uzalud mu svo znanje i obrazovanje, on ne može biti sindikalist.

- Koji su po vama najveći uspjesi vašeg sindikata?

- Teško je u Sindikatu razlikovati uspjeh od neuspjeha, jer u bilo kojim pregovorima rijetko se dešava da dobiješ sve što tražiš. Što je uspjeh, a što neuspjeh ako ne ostvariš sve što si tražio? Onaj tko nikada nije sudjelovao u pregovorima ne može znati koliko je to zahtjevno i teško. Pregovori se moraju voditi na način da razgovarate na bazi argumenata a ne na temelju želja, jer i druga stana ima svoja argumente kojima se morate suprotstaviti protuargumentima. Isto tako, u svakim pregovorima, pa čak ako to završi u postupku mirenja, nitko ne smije izaći ni kao pobjednik, niti kao poražen. U sindikalnom radu ako postigneš 50% od onoga što si planirao, onda možeš reći da si uspješan.

Kada je SIKD u pitanju, onda zaista moram reći da osjećam kako smo i te kako uspješni, jer kada vidite da nam broj članova Sindikata neprestano raste, onda znate da ste na pravom putu, znači da dobro radimo, da je naš rad prepoznatljiv i da nas radnici prepoznaju kao Sindikat koji im zaista može pomoći.

Mi smo jedan od rijetkih Sindikata na nivou Hrvatske gdje je broj članova Sindikata u stalnom porastu. U posljednje dvije godine obaramo rekorde u broju novo učlanjenih u Sindikat, tako da smo i u 2023. i 2024. godine imali preko 1.000 novo učlanjenih. Naravno da nam se ne povećava broj članova svake godine za 1000, jer radi tržišta rada postoji fluktuacija radnika, neki idu u mirovinu, neki članovi su sezonski radnici. Međutim, činjenica je da rastemo i da nemamo problema ni s mladim radnicima. Često slušam druge sindikaliste da se mladi ne žele učlaniti u Sindikat. Nije točno! Nama se pridružuju i mladi radnici i činjenica je da je svakom radniku, neovisno o dobi, neovisno o radnom mjestu, neovisno o stupnju obrazovanja POTREBAN Sindikat. Ali s radnicima treba razgovarati i radnike treba slušati.

- Što ste postigli unazad godinu, dvije dana?

- Unatoč tome što troškovi života kontinuirano rastu, a posebno nekoliko posljednjih  godina, mišljenja smo da smo u kompanijama i ustanovama gdje djelujemo uspjeli kroz povećanje plaća i primanja, održati standard radnika. Vjerujem da smo u većini kompanija plaće i primanja povećali značajno iznad službene inflacije, a u svim predškolskim ustanovama uspjeli smo i dogovoriti usklađivanje plaća sa osnovnim školama. U nekim dječjim vrtićima, radnici imaju i veća primanja u odnosu na radnike u osnovnim školama.

- Kakav je danas položaj sindikata? Postigne li se što, vrijedi li boriti se za radnička prava?

- Kao što sam navela, radniku treba Sindikat. Samo se rijetki pojedinci uspiju izboriti za sebe. U ovom neoliberalnom kapitalizmu kada je vlasniku važna samo dobit, Sindikat ima veoma značajnu ulogu i samo putem Sindikata se radnici mogu izboriti za svoja prava. A snaga Sindikata je u njegovim članovima - što je sindikat brojniji, to je jači i jače se čuje i glas svakog člana. I naravno da se vrijedi boriti radnička prava. Nekada su radnici prolijevali krv i gubili živote boreće se za pravedan i dostojanstven rad. I upravo njima možemo zahvaliti za sve ono što radnici danas imaju. Mnogi radnici nažalost misle da se radnički zakoni donose sami od sebe, jer se eto vladajući sjete da bi nešto trebalo. Neki radnici misle i da poslodavac donosi Kolektivni ugovor i da ostvaruju neka prava jer je to … tako. Ništa se ne dobiva bez sindikalne borbe.

- Koliko je močan poslodavac u odnosu na radnika?

- Poslodavac je jak i moćan prema radniku do trenutka dok ne dobije ispred sebe dobro organiziran i jak Sindikat. Pod jak podrazumijevam da je sindikalna organiziranost radnika kod tog poslodavca jako velika, da su ti radnici solidarni, hrabri i jedinstveni, ali i odlučni boriti se za svoja prava. U tom trenutku sva moć poslodavca pada u vodu. I u takvim slučajevima postižu se zavidni uspjesi Sindikata. Takvih radnika ima, doduše ne previše, ali ih ima. I stoga uvijek govorim da snaga i uspjeh Sindikata ne ovisi o nama koji vodimo Sindikat, snaga je u radništvu, u njihovoj slozi i odlučnosti da slijede Sindikat.

- Kada smo lani razgovarali napomenuli ste da u cijeloj regiji Istarkoj i Primorsko-goranskoj Županiji postoje svega tri inspektora rada. Kakva je danas situacija? Stignu li brinuti o pravima radnika?

- Nemam informaciju da li se povećao broj izvršioca u inspektoratu, ali je činjenica da te službe ne rade ili ne rade kako bi trebalo. Jer ako vi pozovete inspektorat, taksativno navedete koji se propisi krše, navedete osobe koje su voljne dati iskaz inspektoratu, a onda taj inspektor razgovara s radnicima koje predloži poslodavac, onda znate kakav će ishod od te kontrole biti. I zato radnici znaju biti frustrirani jer se ništa ne popravi u takvim situacijama.

Inspektorat bi trebao dolaziti nenajavljeno (kao što to rade porezni inspektori), vršiti kontrolu radnog vremena i slično. Zamislite u trgovačkim lancima radno vrijeme trgovina je npr. do 20 sati, a radnici izlaze u 20,30 ili čak i kasnije? Zar mislite da se tih 30 minuta plaća? Isto tako koliko dolaze prije otvaranja trgovine. Pa sada pomnožite s brojem radnih dana pa će se vidjeti koliko sati ti radnici odrade, a koji im se ne plaćaju. A to jednom inspektoru ne bi trebalo biti teško provjeriti.

- Koliko ugrubo traju radni sporovi? Imaju li radnici razloga vjerovati u pravosudni sustav?

- Pravosuđe je rak rana radništva. Pravosuđe je sporo, za mnoge nedostižno i zato radnik rađe daje otkaz, ide raditi drugdje nego da se iscrpljuje u dugotrajnim radnim sporovima.

- Što je sa strancima koji rade u Hrvatskoj? Kakav je njihov status, ima li kakvih problema? Spominjali ste da su zapravo danas domaći radnici u inferiornom položaju...

- Zaista mi je žao i imam empatiju posebno prema radnicima koji dolaze iz dalekoistočnih zemalja, koji napuštaju svoje obitelji, mijenjaju kulturu, tradiciju, imaju komunikacijskih problema posebno ako ne znaju ni engleski jezik. Oni dolaze u Hrvatsku da bi osigurali egzistenciju svojim obiteljima i zaista im nije lako. Međutim, u pravilu poslodavci im plaćaju i smještaj i prehranu (u turizmu i pranje radne odjeće). U takvim slučajevima, ako dobivaju samo minimalnu plaću koja iznosi oko 750 eura neto, a dobivaju i više, oni 600 eura mogu uštedjeti, poslati svojoj obitelji. Domicilni radnik dobiva istu plaću, a on ne samo da ne može uštedjeti, njemu tih 750 eura nisu dovoljni za život - mora platiti smještaj, režije, prehranu… I da, danas je domicilni radnik diskriminiran u vlastitoj zemlji. Ako je poreznim propisima omogućeno da poslodavac može radniku platiti smještaj i prehranu i da na to ne treba plaćati doprinose, onda bi trebala postojati i slična stavka za domicilne radnike. Strani radnik je za 30 i više posto skuplji od domicilnog, i ako će poslodavac imati tog radnika (jer domaćih nema dovoljno), mora to platiti. S druge strane, domicilni radnik, koji je u pravilu kvalitetniji (pogotovo kada se radi o djelatnosti u turizmu), ima u konačnici ista primanja kao strani, a troškove značajno veće. Nepravedni su i poslodavci i država prema vlastitom građaninu. I upravo zbog takvog podređenog položaja domicilnog radnika, u sve više kompanija i to ne samo u turizmu, s poslodavcima dogovaramo dodatke na plaću ili naknadu plaće za lokalne radnike. To naravno nije onih 30% koliko je jeftiniji domaći radnik, ali ipak većina poslodavaca prihvaćaju taj model, pa još kad bi i država tu napravila jedan korak, mogli bi barem donekle zaštiti lokalne radnike.

- Stječe se dojam da kod nas, za razliku od drugih zemalja, još uvijek nema dovoljno radničke hrabrosti, a o solidarnosti da ne govorimo. Zašto je to tako?

- Da, to je zaista čudno, kod nas još očito dominira duh socijalizma, gdje je netko drugi brinuo o radniku, gdje nije bilo ni prosvjeda ni štrajkova. To se kod nas jako sporo mijenja, ali dobro je da se počelo mijenjati u posljednjih nekoliko godina. Međutim, kad su u pitanju štrajkovi i prosvjedi, u pravilu se to događa u javnom sektoru ili u komunalnim društvima i ustanovama kojima su osnivači jedinice lokalne samouprave, a manje u privatnom sektoru, iako su u pravilu u privatnom sektoru, posebno nakon prošlogodišnjeg povećanja plaća u javnom sektoru, plaće znatno niže, a radnici su manje zaštićeni. Iako imamo zaista lijepih primjera u našem Sindikatu gdje su radnici i hrabri i solidarni i spremni se boriti za svoja prava, u pravilu svoje nezadovoljstvo radnici i građani izražavaju na mjestima gdje se njihovi problemi ne rješavaju niti se mogu riješiti, a to je u kafićima ili još su hrabriji na društvenim mrežama. Tamo su spremni kritizirati, polemizirati, pa i najavljivati određene akcije, ali tamo gdje bi trebalo da se iskažu, manji su od makova zrna.

Iako sam apolitična, ne mogu da se ne osvrnem na ovo predizborno vrijeme. Koji god se kandidat pojavi neovisno za koju funkciju i neovisno iz koje stranke dolazi, pljušte reakcije u pravilu negativne. Iako sigurno svaki kandidat ima i nešto pozitivno, a onda kada treba uzeti kemijsku i zaokružiti određeni broj, nema ga. Tako na izbore izađe 30-40% birača, netko je izabran, pa onda najviše kritiziraju oni koji nisu ni došli na glasanje. I na izborima treba imati određene hrabrosti i određene inicijative. Unatoč tome što svi obećavaju pa ispada koga god izaberemo bit će nam bolje, svaki građanin treba izaći na svake izbore i glasati, a ne dozvoliti da drugi umjesto njega odlučuje. Za koga će netko glasati? Uvijek ima pozitivnih, treba glasati za ljude koje poznajemo, koji su nešto stvorili, za koje vjerujemo da imaju minimum poštenja. Nemojmo zastati na onoj minimalnoj građanskoj dužnosti - glasanju. Jer upravo o ishodu glasanja i izboru neke političke opcije ovisi naša sadašnjost i naša budućnost.

I na kraju bih iskoristila trenutak da svim radnicama i radnicima čestitam njihov dan - Međunarodni praznik rada 1. maj.