Vuković Runjić: Vlatko Ivandić poveo je čitatelja do dna zločina

Nezamislivo je i neizrecivo kada se bavite predmetima kao što su dječja pornografija i pedofilija. Svatko od nas mora pronaći mehanizme kako se nositi s takvim stvarima. Odrađujemo puno toga ekstremno prljavog, a što javnost ne vidi. Na primjer, u dežurstvu imam slučaj nekog pedofila nakon kojeg imam bjesomučnu potrebu prati ruke, jer valjda tako mislim da ispirem te strašne stvari sa sebe. Iskreno je to izgovorio Vlatko Ivandić, inače pulski državni odvjetnik i pisac, na književnoj večeri u knjižari Giardini 2, gdje je u četvrtak navečer predstavio svoj posljednji roman „Zlograd“. U redu, nije ga doslovno on predstavio. Jer u goste je došla i poznata književnica, urednica, nakladnica Milana Vuković Runjić sa svojom zbirkom pjesama „Prijatelj mi kaže da je došlo proljeće“.

Zanimljiv koncept književnog druženja u Noći knjige značio je da će Vuković Runjić predstaviti Ivandićev roman i obratno, da će on govoriti o njenoj zbirci pjesama. I ne bi ta činjenica sama po sebi bila neobična da Ivandićev roman nije toliko različit od zbirke Vuković Runjič. On se u knjizi bavi teškim zločinom i svime onime što nakon njega slijedi, dok je njena osjećajna poezija na sasvim drugom kraju literarnog spektra. Tek ćemo kratko i suviše pojednostavljeno navesti da Ivandić u svojem romanu prati grozomoran slučaj silovanja mlade djevojke.

„Ovaj roman želi biti hladan. Ta Vlatkova razorna preciznost nas tjera da ne lepršamo. Kao čitatelji doznajemo sve vrste rana koje je taj zločinac nanio djevojci, ozljede njenih spolnih organa, da su po njoj gašene cigarete… Vlatko nas sili da gledamo te rane. To je jedna vrlo neugodna situacija u kojoj morate ići do dna zločina i što je taj jadan mladi čovjek učinio još jadnijoj mladoj djevojci“, kazala je Vuković Runjić.

Ivandić, međutim, i prema tom svom zločincu ili antijunaku zadržava određenu dozu empatije, navodeći njegov teški životni put, koji će naravno postati još i teži nakon izricanja presude.

„Zanimljivo je tražiti lirskog i romantičnog Vlatka u ovoj dosta strogoj i znalački napisanoj prozi. Njega uvijek najviše zanimaju međuljudski odnosi, vječna pitanja koja postavljaju neki događaji. Netko je nekoga silovao. Zamislimo da je na autobusnoj stanici u zoru mogla stajati naša sestra, kćer, supruga i proživjeti tako brutalni napad zbog kojeg je njen život zapravo stao, iako je ostala živa. To su pitanja koja se provlače Vlatkovom knjigom, uz njegovo fascinantno poznavanje spisateljskog zanata, ali i onog njemu profesionalnog državnoodvjetničkog. Obično se kaže da ako želiš biti dobar pisac, piši o onome što znaš. Vlatko je svoj opus okrunio upravo „Zlogradom“ u kojem je pokazao ono što najbolje zna. Međuljudski odnosi su mu uvijek bili jača strana, rekla je Vuković Runjić.

Svojoj urednici i nakladnici, jer „Zlograd je izašao u izdavačkoj kući Vuković & Runjić, biranim je riječima uzvratio i Ivandić. „Moj problem s poezijom u Hrvatskoj jest taj da obično zaspem nakon što pročitam prvih nekoliko stranica neke hvaljene zbirke, a na koncu i odustanem od daljnjeg čitanja. Jako mi je to daleko, ali kod Milanine poezije ne osjećam tako nešto. Ova zbirka ima više pravaca – govori o godišnjim dobima, njenim precima... Ono što je najdominantnije jest odnos žene prema stvarima oko sebe“, kazao je pulski pisac.

I jedan i drugi su na početku književne večeri rekli da su već dugo prijatelji pa je i njihov međusobni razgovor bio opušteniji nego da su pred brojnom publikom bili pisci koji se ne poznaju od ranije.

„Ako ne poznajete Milanu, onda možda ne vidite da je ona osoba ekstremne erudicije. S njom možete razgovarati o svemu. U zbirci se svi njeni osjećaji vrte kroz osjećaje drugih žena, božica u drugim vremenima i prostorima, a zapravo je to sve ona koja se servira čitatelju kao na pladnju. Neke stvari su bolne za čitati, neke su neobične, ali njoj je bitno da stoji iza tih svojih osjećaja, zaključio je Ivandić.