Nuša Hauser: I meni je neobično o sebi čitati kao o manje poznatoj sestri Stjepana Hausera

Puljanka Nuša Hauser je muzikologinja i viša kustosica dokumentaristica koja je prije gotovo dvije godine pod umjetničkim pseudonimom Nhau izdala svoj prvi glazbeni album naslovljen 'Vetva', za koji je napisala i glazbu i stihove. Dostupan je na svim digitalnim platformama i svakako ga preporučam ne samo za jednokratno preslušavanje, nego za dugotrajno slušanje jer to definitivno traži i zaslužuje. I ne misli Nhau stati na njemu. U razgovoru za Istarski.hr najavljuje što slijedi u njenoj glazbenoj karijeri te otkriva što o njenim kompozicijama misle braća Stjepan, Miron i Petar, svi odreda vrsni glazbenici. Nušu poznajem od djetinjstva, a i godinama smo radili zajedno u dnevnom listu Glas Istre, pa smo razgovor vodili u prvom licu jednine.

- Ne želim te uvrijediti, ali uvijek sam te više doživljavao kao glazbenu teoretičarku, a manje kao glazbenicu koja živi od muziciranja. Međutim, ta se perspektiva, barem kod mene, promijenila nakon što si u srpnju 2023. izdala svoj prvi solo album „Vetva“. Jesam li potpuno u krivu ili ima tu ponešto istine?

- Nisi u krivu i to nikako ne može biti uvreda. Nisam se nikad prestala baviti glazbom ni kao teoretičar, to je moja profesija, moje zanimanje i moj interes i taj rad ne prestaje. A to što ti se perspektiva promijenila sasvim je prirodno. I meni se promijenila i dok sam radila „Vetvu“ i u trenutku kad je ona privukla pažnju, a posebno s njezinim predstavljanjima. Ne mislim pritom da ta dva svijeta moraju zauzimati svaki svoju stranu, da sam u tom slučaju podijeljena, ja ih osjećam komplementarnim, često i neodvojivim. Možda je to i zato jer sam se kao autorica definirala puno nakon što sam kao muzikologinja i dokumentaristica razvijala i svoj rad i svoje iskustvo.

Ovog ljeta novi album

- I sada te izgleda više ništa i nitko ne može zaustaviti. Jer uskoro slijedi i drugi album. Je li „Vetva“ otključala neka tvoja vrata za koja nisi znala da postoje?

- Je, apsolutno je otključala i apsolutno nisam znala da postoje, koliko god to naivno zvuči. „Vetva“ je eruptirala u neobično kratko vrijeme, ne znam je li moguće da se takvo što ponovi u mojem kreativnom radu. Ona je baš izbila, i to takva kakva je, bez ikakvih brušenja ideja, referenci, sile za konceptom ili opterećenjem sadržajem. Kad se naslutio ciklus, počelo se razmišljati o albumu. Ma ja zapravo nisam imala namjeru da ga imam, nisam imala namjeru ni da snimam išta. Miron, brat moj, kriv je za to jer je prvu pjesmu, prvi „Tanz“ koji sam dala samo njemu na slušanje, a snimila sama mobitelom, pustio stotinama svojih pratitelja na društvenim mrežama ljut što se ne posvećujem dovoljno glazbi. Nakon reakcija, mahom pozitivnih, zamolila sam Branka Crnogorčića, kojeg sam dovoljno dobro znala, da je snimi da podijelim zdrav, pristojan snimak. Nakon njega su i njegova podrška i njegov rad na mojim pjesmama, kao i Mironova spačka, postali ključni za sve što se dalje kotrljalo i što se i dalje kotrlja. Ono što sasvim sigurno nisam znala da postoji je izraz, taj kantautorski identitet, atmosfera koju prenose pjesme, pa i pjesme same, jer se događaju kao da već negdje spremne stoje. Potreban im je samo neopterećen kanal da probiju vani. Samo.

- Najavio sam u prethodnom pitanju da slijedi novi album. Ima li već sada radni naslov i kad bi uopće trebao izaći?

- Trebao bi biti objavljen ovog ljeta. Naslov još treba definirati. Ono što je definirano jest njegov sadržaj, materia prima, definirani su i naslovi pjesama te, kao što je bio slučaj kod „Vetve“, i u njemu pjesme nose isti predznak i redni broj. U ovom slučaju to su „Dialogues“, i takvih je deset dijaloga, od 01 do 10, a svaki nakon rednog broja u nastavku ima preciziranu temu. Do sad ih je objavljeno četiri i mogu se čuti na mojem Youtube kanalu.

- Ako je „Vetva“ smještena u ladicu dark jazza, hoćeš li za novi album otvoriti novu ladicu ili ćeš nastaviti već poznatom ti stazom?

- Ma ona je tamo smještena jer smo je za potrebe objave trebali negdje smjestiti, to su birokratski principi. Kasnije su mi neki koji znaju bolje rekli da je to dobra procjena žanra, ako se već moram negdje smjestiti. Ja se ne opterećujem time, nisam ni dovoljno upućena u taj glazbeni smjer, ne slušam to, nekako mi paše da ne znam jer tako lakše ostajem pri sebi. Mislim da i Dijalozi ostaju u istoj ladici, s tim da sam u ladicu uz sebe ugurala i druge, deset ladica, u svakoj ja i jedan do mene. Nije tijesno.

Pjesma nas je povezala

- Na prvom albumu jedini glazbeni gost, i to u samo jednoj pjesmi, tvoj je brat Miron Hauser, inače šef-dirigent Jazz orkestra HRT-a s kojim radi izvanredan posao. To se, ako sam te dobro shvatio, na novom albumu mijenja. Na njemu će svaka kompozicija imati svog glazbenog gosta. Možeš li otkriti tko su gosti i zašto si odlučila upravo s njima surađivati?

- Gostovanjem Mirona u jednoj pjesmi na „Vetvi“ zapravo sam htjela dati naslutiti u kojem smjeru namjeravam ići. Bila sam savršeno svjesna da je teško nastaviti s istim zvukom kao temeljem, s klavirom i glasom, da me neće jednako inspirirati, da sam taj svoj monolog odradila. Sad sam htjela još jednu osobu, još jedan instrument, htjela sam ispitati naš odnos i komunikaciju. Zato se i zovu dijalozi. A pretpostavila sam pritom da taj odnos može biti i konfliktan i rizičan i veselila sam se tim iznenađenjima.

Gotovo sve sam suradnike birala intuitivno, u smislu naše kompatibilnosti, ne u smislu interpretativnog kapaciteta. Neke sam od njih poznavala dobro, neke površno, neke uopće nisam poznavala, neke tek trebam upoznati. Proces rada je zapravo dosta izazovan, možda i nezahvalan, jer svatko je od njih dobio pjesmu koja je formalno spremna, s klavirskom dionicom i vokalom, i oni su se u nju trebali znati ušuljati ili ugurati. Moj je jedini uvjet bio da ga nemam, da se sami definiraju i pozicioniraju, slobodno i ugodno smjeste onako kako se najbolje čuju. I tako je i bilo. Svi su se sjajno smjestili i ja sam presretna da nisam pogriješila u svojoj procjeni da su upravo oni ti koji trebaju biti sa mnom u našim dijalozima. A presretna sam i zbog toga jer su svi mahom odlični glazbenici, neki provjereni, iskusni i renomirani umjetnici i izvođači, a neki s velikim potencijalom da to tek postanu.

Mogu otkriti većinu. U dosad objavljenim su saksofonistica Jovana Joka, kontrabasist Petar Bazdanović, Zhel i Branko Crnogorčić. Na albumu će gostovati i trubač Antonio Geček, gitarist Gabriel Radović te udaraljkaš Mattia Mioli. Svaki od njih veseli me na svoj način, svaki je dijalog jedinstven i svakome od njih sam neizmjerno zahvalna. Ono što me posebno veseli je i to da su me, a tu pritom posebno mislim na posljednjih dvoje mladih, tako dobro razumjeli. Jako sam ponosna da imam pjesmu sa svakim od spomenutih glazbenika, da nas je pjesma povezala i da u njoj ostajemo povezani.

- Već si, kao što kažeš, izbacila pojedine singlove s novog albuma. Kakvi su komentari, pogotovo unutar obitelji u kojoj su gotovo svi glazbenici?

- Moja obitelj ne komentira moje pjesme, a braća Miron i Petar Bazdanović, jer i on mi je brat, svojim su doprinosom pa i dosadašnjim savjetima i reakcijama rekli puno. I njihovi komentari uglavnom idu u smjeru mojeg razvoja, konkretnih radnji i smjernica, manje su to komentari na sam izraz, što je i u redu, svatko ima svoj. Oni su po formaciji jazzeri, završili su oboje akademiju u Grazu, znam ih pitat za savjet i korisno mi je čuti što kažu. Hvale moju hrabrost i inicijativu, podržavaju kad god i kako god mogu. Ovo potonje i Stjepan ponovi kad je u prilici. A i svi oni znaju da ja i sama dovoljno znam.

Sprema se koncert u Puli

- Imala si niz koncerata na kojima si promovirala „Vetvu“. Jesi li se udomaćila na pozornicama i koja je iduća na kojoj ćeš svirati?

- Svaka je pozornica iskustvo za sebe, nikad neću moći reći da sam se udomaćila na pozornicama. Ono što mi je bitno je da sam u skladu sa svojim pjesmama jer o tom skladu i miru ovisi sve, pa i ugoda na pozornici, zalaganje, inspiracija i prijenos emocija na one koji slušaju. A s obzirom da nisam potpuno sama, jer i Branko intervenira u pjesme, i s njim je poželjno da sam u skladu. Idući je koncert u Trstu 31. svibnja, u Casa della Musica, i sretna sam što ondje idemo i što smo pozvani doći.

- Spremaš li neki poseban događaj na kojem ćeš promovirati novi album?

- Spremam koncert u Puli, podržava ga Upravni odjel za kulturu Grada Pule i zahvalna sam im na tome, kao što sam zahvalna i županijskom Upravnom odjelu za kulturu i zavičajnost koji podupire pripremu drugog albuma i tisak „Vetve“. Datum nije preciziran jer sam u pregovorima za termin i lokaciju, no dogodit će se svakako i znat će se sve na vrijeme.

- Godinama smo dijelili sve dobre i loše strane novinarskog posla u Glasu Istre. Fali li to ludilo rada u dnevnim novinama?

- Ludilo ne fali, ali se s dozom nostalgije prisjećam redakcije i novinarske svakodnevice u vrijeme koje je još davalo prilike nepristranom novinarstvu, koje je imalo odgovorne novinare i koje je poštivalo struku. Fale takvi ljudi i takvo poticajno radno okruženje. A koliko mi je bilo važno govori valjda i moje ime pod kojim radim pjesme - Nhau. To su, sjećaš se, bile kratice za naše fileove. Ti si bio Bziz. Neke se od nas i zvalo po tim kraticama za tekstove.

- Neobično mi je čitati o tebi kao o manje poznatoj sestri svjetski slavnog glazbenika Stjepana Hausera i već spomenutog Mirona. Znamo se cijeli život pa je za mene upravo obrnuta situacija – ti si mi znanija od Stjepana i Mirona. Znam da si ponosna na njih, ali je li njihova uspješnost za tebe u glazbenom smislu teret ili izazov?

- I meni je neobično o meni tako čitati. Dvojak je osjećaj kad pitaš za teret ili izazov i teško mi je odgovoriti, a da me se krivo ne shvati. Naravno da sam ponosna na njih, no nekad smeta da se vječito to provlači kao neminovno pitanje ili konstatacija. To da sam sestra. Ali i Miron to i dalje prolazi. I on je vječito brat, neovisno o njegovom statusu, radu, nagradama. I svako malo i mene i njega mediji otkrivaju s pitanjem: jeste li znali da Stjepan Hauser ima brata i sestru i da se i oni bave glazbom? Svakih par mjeseci imamo jedan takav pregled upoznavanja. Ali to je sve i nekako očekivano i nitko od nas ne može po tom pitanju ništa pa se na to trudimo ne obazirati ili smijati. Nekad je kiselo, a nekad slatko. Na moj rad ne utječe.