Istra je zdrava sredina za stand-up, vrijeme je za novu scenu!

Stand up komičarka s najvećim i najdužim iskustvom u Hrvatskoj i regiji Marina Orsag slavi 20 godina uspješne karijere na stand up sceni, te će se tim povodom urnebesnim stand up showom prepunim smijeha, pozitivne energije i njenih najdražih fora s Puljanima družiti u petak 11. travnja u klubu La Resistance, a dan kasnije, u subotu, dvorani POU Buje. Publika će u tom showu imati priliku uživati u retrospektivi Marinine karijere, uz najsmješnije trenutke i najdraže fore iz dva desetljeća karijere, a susret s njom uoči tog nastupa iskoristili smo za kratki razgovor o kojim se osvrnula na početke i prva dva desetljeća svoje karijere, ali i na neke od tema koje drži važnima za svakog stand up komičara i koje definiraju stand up scenu.   

- Dvadeset godina karijere na pozornici i dvadeset godina, više volim reći, rada jer nije bilo lako i nije se moglo samo tako izgraditi kompletnu stand up scenu, do razine na kojoj se ona nalazi, danas bez napornog rada. Sve je počelo na radionicama stand up komedije koje su pokrenuli Marko Torjanac i Slavica Knežević, nakon koje smo nas petero krenuli u duhovite vode. Kako u to vrijeme na ovim prostorima nije postojala stand up scena krenuli smo producirati vlastite nastupe i kucati na vrata raznih kafića kako bi nam pružili priliku za nastup.

Taj mukotrpni rad, kako bi to rekli, odnosno organizacija, produkcija, objašnjavanje što je stand up i probijanje potpuno nove kulture, trajao je sigurno nekih desetak godina, međutim paralelno s time, godinu dana nakon što sam se počela baviti stand up komedijom, pokrenula sam Večeri otvorenog mikrofona uz radionice u Purgeraju u parku Ribnjak i taj projekt je zapravo bio najbitniji za sve što se danas razvilo u scenu. Nekad se znam zezati oko tog projekta jer su svakakvi ljudi prošli kroz njega, ali on, a kasnije i Studio smijeha, odnosno cijela njegova infrastruktura i produkcija, postavili su temelje i zaslužni su za karijeru svih komičara koje danas imate prilike gledati u malim i velikim prostorima širom Hrvatske i regije, od Vlatka Štampara do Gorana Vinčića.

Zanimljivo je, u tom kontekstu regije, da je stand up komedija krenula prvo u Hrvatskoj, a godinu dana nakon toga i u Sloveniji što je neobično i apsurdno s obzirom da se nekako podrazumijevalo da smo u zemljama bivše Jugoslavije upravo mi i Slovenci najneduhovitiji, a evo ispostavilo se da nismo. Kasnije su krenule i ostale regionalne stand up scene no naša specifičnost, rekla bih, ostala je u pristupu njezina građenja jer dok su se ostali uglavnom fokusirali na velike nastupe mi smo scenu gradili “mravljim putevima” intenzivno, odnosno nastupima gdje god, kad god i bez obzira pred koliko ljudi.

Razvoj scene na takav način, kao i implementiranje toga da svi rezident komičari Studija Smijeha pišu novih 15 minuta nastupa svakih mjesec dana dovelo je do toga da je hrvatska stand up comedy scena danas najjača u regiji po svim parametrima, od broja profesionalnih komičara, napisanih tekstova, produciranih nastupa u mjesecu do osvojenih nagrada. Koliko god je to često bio težak i naporan proces rekla bih i da sam u ovih prvih dvadeset godina, imala veliku privilegiju nasmijavati ljude i živjeti od toga, ali je i velika privilegija biti dio povijesti i u neku ruku stvarati je. I zato sam zahvalna svakoj osobi u publici jer da me oni nisu svojim smijehom i dolascima na showove podržavali svo ovo vrijeme, ne bi mogla se baviti najljepšim poslom na svijetu.

- Kako nastaje materijal za novi nastup?

- Stand up komedija je duhoviti komentar na sve što nas okružuje i duhovita kritika društva, tako da inspiracije za nove materijale nikad ne nedostaje. U početku se taj ritam osvježavanja nastupa novim materijalima svakog mjeseca činio malo napornim, ali vrlo brzo smo svi shvatili da je i mozak zapravo poput mišića i da je, što ga više treniraš, sve bolji i bolji. Naravno, znali smo se naravno u tom procesu stvaranja svi naći u situaciji kad na kratko vrijeme “zablokiramo” i treba nam bila kakva dobra ideja da nas pokrene dalje pa tražimo po svim medijima nešto. Ili nam se u početku znalo dogoditi da nam neka dobra ideja “pobjegne” jer smo pomislili da ćemo zapisati kad dođemo doma i naravno da ishlapi, pa sad zapisujem kad god i gdje god pa makar i u četiri ujutro u klubu kad ostanem bez baterije pa žicam papir i olovku na šanku. Proces nastanka stand upa je definitivno “otvoriti oči i gledati svijet trećim okom”, kako nas je na radionicama učila Slavica, te sve to zapisati ili snimiti audio zapis kako bi krajem mjeseca mogli sjesti i od svega toga uobličiti i složiti novi nastup.

- Koliko je za dobar stand up nastup bitna dobra priprema, a koliko sposobnost komičara da improvizira pred publikom?

- Jedna od stvari koje nam je Slavica na radionicama rekla je da je u “najbolja improvizacija, pripremljena improvizacija”, međutim to nije baš tako jer mi moramo sukladno slobodi publike da dobacuje biti spremni improvizirati u bilo kojem trenutku. A taj dio „pripremljene improvizacije“ se odnosi na to da se neplanirane tj. improvizirane situacije koje nam se događaju na pozornici mogu jako dobro iskoristiti na način da se implementiraju u buduće nastupe, odnosno da se i improvizacijama, između ostalog, naravno širi tekst. Također nije samo publika „odgovorna“ za improvizaciju, nekad i tebi dok nastupaš odjednom sine neki dodatni ili drugačiji „punchline“ na foru koju je već napisana ili ti sine potpuno nova fora.

Međutim osobno smatram da priprema za nastup treba postojati jer sadržajem cijeniš publiku i ne dovodiš je u situaciju da sat i pol čeka na dvadesetak minuta kvalitetne improvizacije.  Osobno smatram da mozak može najbolje improvizirati kad je osoba u potpunosti sigurna u ono što će pričati na pozornici. Znači na pozornicu moraš izići s pripremljenim tekstom jer ljudi žele konkretni sadržaj, a tek onda se možeš igrati, izići na određeno vrijeme iz te forme, uključivati publiku i slično. U svijetu danas dio stand up komičara kao da je postao lijen i da im se ne da više pisati sadržaj, nego računaju da će izići na pozornicu i odraditi nastup kroz komunikaciju i roštiljanje publike.

Naravno da nitko ne može na taj način kvalitetno odraditi sat i pol nastupa, ne nužno zato što nisu dovoljno duhoviti i brzi na mozgu nego puno ovisiš i o publici, tako da smatram da to svakako nije korektno prema publici koja je platila kartu i sjedi sat i pol da doživi u konačnici dvadeset do trideset minuta kvalitetnog showa. Stoga, ponavljam, sadržaj mora postojati jer stand up komedija kao takva je glas naroda, mijenjanje svijesti i izgovaranje onih stvari koje ljudi misle, ali ne izgovaraju, a najviše kako sam već rekla duhovita kritika društva. Ako sve to izostane, a nastup stand up komičara se sve više svodi isključivo na interakciju s publikom i reakciju na ono što mu netko iz publike dobaci, držim da takav stand up ide malo u krivom smjeru, da gubimo ono što nam je bit i vrlo rado bih da se komičari vrate sadržaju.

- Koji je tvoj pogled na eventualne granice koje pred stand up stavljaju nekakvi standardi političke korektnosti? Ima li zabranjenih tema ili humor mora pronaći način da i kroz njih prođe?

- Dosta se u zadnje vrijeme raspravlja upravo o toj “političkoj korektnosti” u stand up nastupima i bilo je određenih situacija i na hrvatskoj sceni u kojima su neki komičari prozvani zbog onoga što su izgovorili tijekom nastupa. Moj stav je da je jedna stvar “politička nekorektnost”, a druga društvena odgovornost. Dakle treba i mora se moći pričati o apsolutno svemu na pozornici, treba pomicati granice, treba zdravog crnog humora koji će ponekad ljude možda i uvrijediti, ali im dati da promisle o nečemu. Međutim, bez obzira što se treba pričati o svemu i niti jedna tema ne bi trebala biti tabu, treba se vrlo pažljivo hodati po rubu “političke nekoreknosti” i ponekad odvratnog humora i u nastupima voditi računa da, kao javni izvođači, imamo društvenu odgovornost i paziti da moć koju nam daje pozornica ne koristimo za promociju određenih stvari koje nemaju pozitivan društveni predznak ili bi mogle ugroziti bilo koga i bilo što. Treba pričati o svemu, ali ako se dotičeš „skliskih“ tema nemoj to raditi zbog brze jeftine fore, već da publika shvati da je i crni humor te humor na osjetljive teme, koji čuju na pozornici, u funkciji osvještavanja i hvatanja u koštac s nekim postojećim društvenim problemom.  

- Postoji li nakon toliko godina na sceni još uvijek trema pred nastupe i kako reagiraš kad izostane reakcija publike na neku foru?

- Iskreno mislim da je trema neopisivo bitna jer ona je dokaz da ti je stalo do publike i do nastupa i da nemaš narcisoidni poremećaj, tako da bih se više zabrinula da nemam tremu pred nastupe nego što je ona prisutna. Kada publika dođe ciljano negdje na stand up, zaista se rijetko događa da ne reagiraju, ali naravno da nije sve svima jednako duhovito. U početku je sigurno bilo teže ako slučajno nešto ne prođe, i događalo se da nas to pokoleba na sekundu, jer se još nismo dovoljno „nabildali“ samopouzdanjem na pozornici, ali nakon nekog vremena kad se razviješ kao komičar i nakon puno nastupa u nogama, nije ti to demotivirajuće već se naučiš izvući iz takvih situacija nekom improvizacijom.   

- Kako ljudi reagiraju na to da se nađu u tvojim šalama?

- Najveći dio toga odnosi se na međusobnu sprdanje s kolegama i to je zdrava zafrkancija koja i inače postoji u društvima. Jedina predstava u kojoj konkretno govorim o određenim ljudima je “šarena ovca obitelji” i ti ljudi su moja obitelj. Dosta sam se s mamom zafrkavala i provučem i nju i baku kroz dobrih dvadesetak minuta nastupa i fora, a ono što mi je bilo posebno slatko i divno je da bi ona bila ta koja je u prvom redu i od srca se smijala i pljeskala. Znala sam je ponekad i „prozvati“ u nastupu u stilu: „Evo, moja mama je u prvom redu i smije se sad. Ja je zaje***, a ona se smije!“. Ali iskreno to je podrška koju ne možeš opisati i doslovce dobiti nigdje. Između ostalog moja mama je bila ta koja je uz svaki korak izgradnje scene i kasnije vođenja kluba bila uz mene i uz sve komičare što god i kad god da nam je trebalo. Većinu komičara regije je i vozila nekad na nastupe u razne gradove jer nisu imali auto u tom trenu. Ma, mama je bila mega car. Bili su na nastupima i sestra i brat i svi su poslušali predstavu, ali to su nekakve zdrave zafrkancije koju su oni tako i doživjeli.

Sad određeni političari da dođu na nastupe nisam uvjerena da bi ih jednako tako doživjeli i vjerojatno bi se uvrijedili, ali i trebali bi to doživjeti osobnije jer to su konkretnije kritike kroz humor, a i realno treba ih kritizirati.

Jednom prilikom pred parlamentarne izbore smo u Studiju smijeha imali prvo roštiljanje kandidata na izborima. Poslali smo otvoreni poziv i poziv mailovima na koji se nisu odazvali samo HDZ i DP i moram priznati da je to ispalo prilično zanimljivo i zabavno. Radili smo to Borna Sor i Domagoj Zovak, koji su najidealniji “rosteri” političke scene, Tamara Puhovski i moja malenkost, a „roštiljali“ smo Daliju Orešković, Nikolu Grmoju, Radu Borić, Gordana Marasa, Tomislava Tomaševića, Matiju Posaveca i Nenada Matića. Vjerujem da su s tog roštiljanja određene osobe otišle uvrijeđene kućama. Ali eto...

- Nastupi stand up komičara već dulje vrijeme postali su konstanta i u raznim gradovima Istre, što je s planovima?

- Rijeka je bila prvi grad nakon Zagreba u kojem smo počeli stvarati redovnu stand up comedy scenu te nam je uvijek bilo sjajno u njoj nastupati, a kako je Istra blizu, a i mentalitet ljudi je sličan, bilo je nekako prirodno nastaviti posao i s ove strane Učke. Malo ljudi zna da je Istra zapravo bila i naša prva konkretna redovna scena i da smo upravo u Istri imali osam gradova povezano u kojima smo svaki mjesec redovno nastupali. Meni je osobno prekrasno nastupati u Istri i tu uvijek imam osjećaj da se nalazim u poprilično zdravom mentalnom okruženju. U Puli često nastupamo u Bassu na Verudi i La Resistance, te bih vrlo rado povezala ta dva prostora jer su različitih veličina, pa velike showove u La Resistance, a manje u Bassu. Ideja mi je da kroz par mjeseci upravo u Bassu pokrenem  konkretne stand up radionice u Puli uz večeri otvorenog mikrofona da se krene graditi lokalna scena i u Puli jer sam apsolutna uvjerena da za to postoje svi preduvjeti.