Sud očitao bukvicu obrtniku iz Oprtlja koji je tužio banku zbog kredita u švicarcima

Još prije godinu i pol dana donesena je, prema navodima jednog odvjetničkog ureda, prva pravomoćna presuda kojom je utvrđena ništetnost valutne klauzule u švicarskim francima kod poslovnog (nepotrošačkog) kredita, no ni to očito nije dovoljno da bi takvo što u Hrvatskoj postala sudska praksa. Zaključujemo to po najsvježijoj presudi Trgovačkog suda u Pazinu u kojoj je jedan obrtnik iz Oprtlja tužio banku zbog kredita u švicarcima, a sudac mu je zbog toga, da se tako izrazimo, očitao bukvicu te mu odredio da banci nadoknadi parnični trošak od 6.875 eura sa zakonskim zateznim kamatama. U nekoliko je navrata sudac u presudi naveo da je obrtnik bio dužan primijeniti pažnju dobrog gospodarstvenika te je „morao znati za rizike koje sa sobom nosi devizna klauzula ugovorena u valuti CHF, čiji se tečaj formira slobodno na deviznom tržištu“.

Nije pomoglo ni to što je oprtaljski obrtnik ustvrdio da mu banka kod potpisivanja ugovora nije objasnila značaj valutne klauzule niti mu je objasnila što se može dogoditi za slučaj promjene tečaja švicarskog franka u odnosu na euro i kunu. Međutim, rekli su mu, kazao je na sudu, da je u tom trenutku to bilo više isplativo i da svi uzimaju takve kredite. Tvrdi da uopće nije tražio kredit u švicarcima, već je ugovor s valutnom klauzulom u švicarskim francima zaključio na prijedlog banke. Od banke je pritom primio iznos od 485 tisuća kuna, koji je utrošio za uređenje poslovnog prostora i za obrtna sredstva. Na sudu je naveo i da ga nitko u banci nije upozorio da je izložen valutnom riziku. Naprotiv, u banci su ga, kaže, nagovarali na takav kredit baš zbog manjeg rizika.

Sudska vještakinja je, pak, navela da je obrtniku iz Oprtlja banka tijekom godina uvećala glavnicu s 485 tisuća kuna na gotovo 614 tisuća, dok su kamate s početnih 155 tisuća kuna narasle na 161,5 tisuća. Na koncu je zaključila da je do otkaza ugovora banka samo na tom kreditu zaradila 109 tisuća kuna više „nego da se primijenilo ugovoreni hibridni tečaj“.

Sudac, međutim, u presudi navodi da je neuvjerljiv navod obrtnika da mu je banka, kao nedovoljno informiranoj osobi i osobi s nedovoljnim iskustvom i znanjem, nametnula sklapanje ugovora o kreditu uz valutnu klauzulu u švicarskim francima, „jer je odluka o tome, u konačnici, bila na tužitelju kao korisniku kredita i, kako je već navedeno, gospodarstveniku“.

„Logično je da je tužitelj kao gospodarstvenik bolje informiran i iskusniji i da raspolaže većim znanjem od prosječnog potrošača zbog čega je dužan postupati s povećanom pažnjom. Zato nije logično da bi mu tuženik kao banka, iskorištavanjem njegovog nedovoljnog znanja i iskustva, nametnuo sklapanje ugovora o kreditu u švicarskim francima. Eventualna, pak, činjenica da ga tuženik nije "u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti" ne čini predmetni Ugovor o kreditu ništetnim jer tužitelj nije potrošač i stoga ne spada pod zaštitu Direktive vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima“, stav je suca.

Na mrežnim stranicama jednog odvjetničkog ureda piše da, prema najnovijoj sudskoj praksi, pravne osobe, trgovačka društva, obrtnici, slobodna zanimanja, dakle svi oni koji su imali poslovne kredite u valuti CHF i ne spadaju pod pojam potrošača, također imaju pravo na utvrđenje ništetnosti valutne klauzule u CHF i pravo na povrat plaćene tečajne razlike uvećano za zakonske zatezne kamate od dana uplate. No, Trgovački sud u Pazinu očito ne dijeli takvo mišljenje. Sudac u jednom dijelu presude poučava oprtaljskog obrtnika da je pri sklapanju dugoročnog ugovora o kreditu s valutnom klauzulom „potpuno izvjesno da će po redovnom tijeku stvari unutar dužeg vremenskog razdoblja na koje je takav ugovor sklopljen, nastupiti određene, moguće i značajne promjene, a koje će utjecati i odrediti konačnu cijenu iznosa tog kredita“.

Zanimljivo je da sudac pritom brani banku pišući u presudi da ona u trenutku sklapanja ugovora o kreditu s obrtnikom 2006. godine nije mogla znati da će tečaj švicarskog franka u narednim godinama tako značajno porasti. Smatra da je to bio uobičajeni rizik u sklapanju pravnog posla između obrtnika i banke na koji su, prema njegovom mišljenju, pristale obje strane.