Foto CAMINO DE SANTIAGO 'Išla sam korak po korak. Kući sam stigla nakon 35 dana, sretna, zadovoljna...'

Za Camino de Santiago sam prvi put čuo prije više od desetak godina, sasvim slučajno, kad mi je prijatelj preporučio film "The Way", s Martinom Sheenom u glavnoj ulozi. Film počinje tako što otac saznaje da mu je sin poginuo hodočasteći tim osamsto kilometara dugim putom. Želeći prosuti njegov pepeo na raznim točkama puta, otac kreće na hodočašće, ne bi li završio to što njegov sin, nažalost, nije. Odmah sam se upitao bi li i ja to mogao, pa nakon što sam zaključio da vjerojatno bih, ali nakon mnogo, mnogo treninga, ta tema je pala u zaborav, sve dok u posljednjih nekoliko godina nisam čuo za popriličan broj naših, domaćih ljudi koji su ga prošli ili ga žele proći. Jedna od njih je Labinjanka Tijana Kocijel, javnosti poznatija kao predjsednica Mjesnog odbora Kature.

* Na hodočašće ste krenuli u veljači. Kakvi su bili ti prvi trenuci? Jeste li se zapitali, mogu li ja to? Ipak se radi o 800 km.
- Na hodočašće tj. Put sv. Jakova ili Camino Frances krenula sam 19. veljače, s time da sam svoj put započela 20. veljače 2025. jer sam prethodni dan provela cijeli dan na putu. Moja polazna točka započela je još u Francuskoj točnije u mjestu Sant Jean Pied de Port. U prvim trenucima osiećala sam se jako uzbuđeno, sretno i neizvjesno. Ni u jednom trenutku nisam se zapitala mogu li ja to, jer sam sebi u glavi posložila da ja to mogu i da ja to hoću i moram othodati.

Naravno, nisam bila svjesna tih 800 km, jer mislim da si čovjek to baš u glavi ne može baš tako zamisliti, ali vodila sam se mišlju da idem korak po korak, dan po dan i da ako se što desi, uvijek mogu odustati.

Ruksak kuća putujuća

* Jeste li bili sami ili Vam se netko pridružio? Jeste li se fizički pripremali za pješačenje, u smislu tjelesne kondicije?
- Na put sam krenula sama s ruksakom na leđima, kako ja to volim reći ja i moja kuća putujuća, hahahhaah.. Nakon 17 odhodanih dana tj, pola puta pridružila mi se moja nećakinja Martina Širol koja je hodala sa mnom do zadnjih 10 km. Moram reći da sam ja na put krenula sama, ali na putu sretneš različite ljude tj. hodočasnike, tako da nisi baš sam, uvijek je netko ispred ili iza tebe.

Ali u većini slučajeva i kako ti sam hoćeš, hodaš sam sa svojim mislima ili kako si već netko posloži. Iskreno, nisam se baš specijalno pripremala za pješačenje, jer sam inače i dosta aktivna po tom pitanju, a i rekreativno i malo trčim. Ipak, na kraju pješačenja sam shvatila da sam izgubila sedam kg.

Snijeg, mećava, kiša, ali bez žuljeva

* Kako je proteklo pješačenje? Je li bilo opasnih ili neugodnih trenutaka, i kako ste se odlučili na taj pothvat? Kako su reagirali Vaši ukućani?
- Pješačenje je proteklo u najboljem redu, čak i bolje od očekivanog. Nisu mi se desile nikakve ozljede, pa čak ni nikakva upala mišića, kao ni nekakvi veliki žuljevi i slično. Bilo je malo bolova sa stopalima ali zato sam si sama kriva jer nisam kupila odmah obuću veći broj.. To sam na pola puta ispravila i onda je bilo sve još bolje i lakše. Nekih specifičnih opasnih situacija ja osobno nisam doživjela, makar je bilo trenutaka kada su me ulovile vremenske neprilike poput snijega, snježne mećave i kiše...

Bilo je i situacije kada nisam našla ni smještaj na određenoj odhodanoj dionici, pa, umjesto da završiš dan s odhodanih 23 km, othodaš plus 10 km. Na taj pothvat sam se odlučila još prije par godina, ali nikako mi se nije potrefilo da uskladim posao i godišnji tj. period kada bi to bilo neko OK vrijeme za hodanje. To je bila moja velika želja, jednostavno sam htjela sama sa sobom vidjeti da li ja to mogu i kako bi ja to othodala. Moji ukućani mi ispočetka, kada sam donesla konačnu odluku, nisu baš vjerovali, dok nisam kupila avionsku kartu za put. Nakon toga naravno da su me podržali, čak su pale i neke oklade hahahahha.

* Kad ste stigli na cilj, što je prvo što ste pomislili? A kad ste stigli doma?
- Dolazak na cilj za mene je bio veoma emotivan trenutak, čak i sada kada se sjetim nije mi svejedno. U tom trenutku, osjećaji su bili raznoliki. Od ushićenja, sreće, zadovoljstva, naravno, ponosa na samu sebe, pa čak i onih tužnih, da je sva ova priča gotova. Jer na putu susrećete jako puno ljudi, provodite te dane zajedno, slušate njihove sudbine, kao i razloge zašto su na putu i postajete kao dio jedne velike familije. Jako, jako puno bi mogla o svemu tome pričati. Kući sam stigla nakon 35 dana, sretna, zadovoljna, napunjenih baterija, s jednim velikim iskustvom, kao i spoznajom same sebe.

* Biste li se opet odlučili na nešto slično?
- Da, opet bih učinila nešto slično i mislim da ću za par godina otići na jedan drugi Camino. Ima ih još za prohodati od Camino Norte, Primitivo, Portugese... Za kraj bih samo rekla da bi ovako nešto, može i kraća staza, nije uopće bitno koliko kilometara odhodaš, preporučila svakome barem na dva tjedna.