'U Istri sam svoj na svome: Orbanići su ponosni, i Alen Vitasović prati svaku utakmicu'

Ove zimske pauze vratarsku postavu Istre 1961 popunio je 22-godišnji Franko Kolić. Mladi vratar iz Orbanića tako se vratio u klub iz kojeg je krenuo u svoje profesionalne nogometne vode, zamijenivši na tom mjestu drugog vratara, Vodnjanca Marijana Ćorića koji je karijeru odlučio nastaviti na Kosovu. Povratak u poznatu sredinu svakako je obradovao mladog vratara koji je u proteklih sedam sezona stigao i do statusa državnog reprezentativca do 21 godine.

- Čim se otvorila mogućnost da se vratim iskoristio sam tu svoju davnu želju da zaigram za Istru. Nakon što sam sa 15 i pol godina otišao u Osijek i nakon gotovo sedam sezona u drugim sredinama sada je gušt biti doma. Promijenjena je svakodnevica i svima je čudno što sam svaki dan doma, ali naravno da mi je tu sada lijepo. Svako mjesto ima svoje čari, ali daleko mi je najljepše kući sa svojom obitelji. Uživam ovdje u svom rodnom kraju i napokon sam na moru, pa zato jedva čekam ljeto. Bio sam toliko sezone u mjestima bez mora, ali ono je svakako veliki plus. U klubu je sve odlično i stvarno je dostigao jednu visoku razinu. Kroz ovih par mjeseci osjećam kako sam punio napredovao ovdje zahvaljujući treneru Gonzalu Garciji i treneru vratara Tihomiru Bulatu i vjerujem kako ću s vremenom biti još bolji, kaže Kolić o svojim dojmovima nakon povratka kući.

Svoje prve vratarske korake napravio je u Vodnjanu gdje je išao u osnovnu školu, a nakon što se omladinski pogon ugasio, prešao je u Smoljanci-Slobodu iz Svetvinčenta pa otuda u Istrine redove. Iako je pulski klub prilikom njegovog odlaska grcao u financijskim problemima i uvjeti rada nisu bili dostojni jednog prvoligaša, Franko je ipak otišao isključivo zbog želje za dokazivanjem i poziva koji je stigao sa drugog kraja zemlje.

- Osijek je bio dosta uporan, iako meni u tom trenutku nije bilo ni na kraj pameti otići iz Pule. Uz ljude iz Osijeka punu podršku dali su mi i moji roditelji koji su me podržali u tome da idem probati i nakon trećeg dana tamo znao sam da ukoliko želim uspjeti moram tamo ostati. Bilo mi je teško tako mladom promijeniti sredinu, no taj prvi period prođe kroz neke nove izazove i situacije pa ni ne skužiš koliko ti fali kuća. S vremenom sve više otvrdneš i sve ti to postane normalno i prirodno, dodaje vratar iz Orbanića.

Tijekom svoje osječke epizode, nakon staža u omladinskom pogonu, svoju je vratarsku karijeru usavršavao na posudbama u Vukovaru i Posušju, da bi se potom početkom ove nogometne sezone otisnuo u Sloveniju gdje je jednu polusezonu branio boje tamošnjeg prvoligaša Mure. No, Osijek je ipak sredina u kojoj je ostavio najveći pečat dosad. U posljednih osam kola prošle godine bio je standardan na vratima osječkog prvoligaša, da bi Sloveniju izabrao nakon što je njegov dosadašnji klub u svoje redove doveo tada prvog vratara ‘mini-vatrenih’ Nikolu Čavlinu.

 Tadašnji trener Osijeka Zoran Zekić me povukao s posudbe i nakon tri mjeseca koliko sam bio u krugu prve momčadi otvorilo mi se da dobijem priliku braniti. Ispalo je na kraju dobro i zadovoljan sam svojim nastupima tada. I ekipno smo ostvarili svoj cilj, a to je bio plasman u europska natjecanja, kaže Franko.

Stara poslovica ‘dok nekom ne smrkne, drugom ne svane’ najviše se može primijeniti upravo na vratare, pa je tako 22-godišnji vratar iz Orbanića, nakon Osijekovih vrata, svoju priliku dočekao i na golu hrvatske reprezentacije do 21 godine u kvalifikacijskim utakmicama protiv Gruzije, gdje se naša izabrana vrsta nije uspjela plasirati na Europsko prvenstvo nakon poraza na jedanaesterce.

- Očito to tako mora biti. Iako je bilo ponosno nositi reprezentativni dres, ostao žal to što se nismo uspjeli plasirati na Europsko prvenstvo bio je moj najteži trenutak u karijeri. Znam da smo dali sve od sebe, napravili sve što je trebalo, vratili se iz deficita rezultata, no ti jedanaesterci nažalost nisu otišli na našu stranu sreća nas nije pomazila, dodaje Kolić.

Slična situacija mu se dogodila i u Istri. Prvi vratar Lovro Majkić ozlijedio se u utakmici protiv Hajduka, pa je Franko od 39. minute morao stati na ‘zeleno-žuti’ gol. I svoj je posao jako dobro odradio u remiju (1:1), kojeg je obilježio nestanak struje u VAR sobi prilikom Hajdukovog zgoditka.

- Stvarno lijep osjećaj bio je nastupiti pred punim tribinama i ostvarili smo pozitivan rezultat. Dobro sam se osjećao a i ekipa je dobro djelovala tako da smatram da smo u tom susretu trebali pobijediti. Imali smo nekoliko vrlo dobrih šansi, ali na kraju ispalo je pozitivno. Vjerujem kako će takvih utakmica biti još, kaže Kolić.

Zanimljivo je da je u jesenskom dijelu sezone u prvoj slovenskoj ligi bilo čak tri vratara potekla u Istrinoj školi nogometa. Uz Franka u Muri, tu su još Matija Orbanić u ljubljanskom Bravu te Tony Macan u Primorju iz Ajdovščine s kojim se u prijateljskom susretu imao prilike sresti u petak na Drosini.

- Znamo se mi svi međusobno i pratimo. Lijepo je znati da je iz Istre toliko vratara otišlo braniti u momčadi iz prve lige. Očito se tada vrlo dobro radilo s vratarima i kada situacija s financijama nije bila najbolja. Meni je prvi trener bio Blaž Bugarin. Uveo me u taj golmanski svijet i otkrio mi brojne tajne ovog zanata i na tome sam mu vrlo zahvalan, kaže Kolić. 

U Orbanićima je ipak drugi najpoznatiji žitelj, iako ga naravno mnogi znaju. Alen Vitasović poznati je navijač Hajduka, a ima li u selu više pristaša ‘zeleno-žute’ ili bile boje?

- Alen je veliki nogometni fan općenito, prati nogomet te navija i za Istru. Znam da gleda skoro svaku Istrinu utakmicu i jako mu je drago kada ostvarimo pobjedu. Što se broja navijača tiče, mislim da ipak većina Orbanića navija za Istru. Svi prate nogomet i svima je drago da je netko iz sela dostigao tu višu razinu, pogotovo kada se utakmice prenose na TV-u. Moram priznati da sam naišao samo na dobre komentare. Drago im je da je netko iz njihove sredine uspio, kaže o svojim sumještanima Kolić.