'Nije mentalno zdravlje kada osvojite loto, nego kada imate nekoga da se s vama raduje vašem dobitku'

'Kada kao dijete radite probleme samo da biste vidjeli tog čovjeka, znate da je dobar čovjek, sva djeca su ga voljela', riječi su kojima je jedan mladi pulski vijećnik opisao Davora Apostolovskog, cijenjenog pulskog psihologa i psihoterapeuta, laureata ovogodišnje Nagrade Grada Pule, najvećeg javnog priznanja kojeg netko može dobiti.

Iako zazire od javnih istupa pa ga se vrlo rijetko može vidjeti u medijima, nama je ipak pristao dati intervju.

Njegovi angažmani u polju mentalnog zdravlja teško se mogu nabrojati i na prste obje ruke, tako da ćemo i u ovom tekstu sigurno nešto izostaviti.

Samozatajan, smiren, zrači iskustvom i znanjem, a u sugovorniku ulijeva povjerenje. Prilika je to za razgovor o mnogim temama, ne bi li pulska javnost konačno malo bolje upoznala osobu koja se cijeli život brine za mentalno zdravlje djece, roditelja, a u prošlosti i stradalnika rata.

- Nema puno informacija o vama u medijima. Niste od onih koji rado dijele u javnost ono što rade.

- Radim što radim i to mi je dovoljno. Prvi put sam izašao u novinama davno, bio sam tek mladi psiholog. Radio sam dječje igračke i igre, bio sam jedan od začetnika Male akademije nadarenih „Leonardo“ na Brionima. Inicijator je bio jedan veliki čovjek i vizionar Zoran Ivezić Pasini, on nas je okupio. Radili smo tečajeve kreativnosti za ljude koji rade s nadarenom djecom. Tada sam radio i u pulskim osnovnim školama kao psiholog i shvatio sam da je djeci potrebno na drugačiji način prikazati neke sadržaje. Zato moja kancelarija izgleda upravo ovako. Počeo sam raditi didaktičke igre za djecu putem kojih bi oni nešto učili kroz igru. Danas je to već poprilično popularizirano, došao je internet, kompjuteri, tehnologija, svijet ide naprijed. Uglavnom, poslije je došao rat pa sam se posvetio nečem što mi je u tom trenutku bilo važnije, imalo smisla.

- Što ste radili tijekom rata?

- Tada sam se prvi put susreo sa stradalnicima Domovinskog rata i uvidio da im je potreban neki oblik psihološke i socijalne pomoći. Uključio sam se volonterski u nevladinu organizaciju Suncokret i pomagao ljudima koji su stradali u tom ratu. Kasnije je Suncokret postala velika organizacija, ali i vrlo neobičan projekt. Mi smo u izbjegličke centre i kampove smještali volontere iz cijelog svijeta, koji su radili psiho-socijalne aktivnosti za djecu i žene da ne budu sami sa sobom u svojoj nesreći. Bilo je tu raznih kreativnih radionica, likovnih, sportskih, napravili smo rock bend s djecom, jedan volonter je iz Amsterdama donio rekvizite pa smo napravili cirkus. Vidjeli su da nisu sami. Kasnije smo neke aktivnosti razvijali u lokalnoj zajednici – kreativne radionice u Dječjem domu, Domu za odrasle osobe, Domu za starije, pomoć u učenju za djecu...

- Na što ste najponosniji?

- Ponosan sam u prvom redu na moju porodicu, suprugu i kćerku koje su prihvatile da tako puno radim i bile mi podrška, ali ako pitate o poslu ne mogu izdvojiti nešto posebno, radio sam uvijek najbolje što sam znao i mogao pokušavajući biti maksimalno koristan. Ponosan sam na sve te ljude koji su radili sa mnom. Ništa nisam mogao napraviti sam. Ni Malu akademiju, ni Suncokret, ne bih mogao raditi u Domu Ruža Petrović da nije bilo kvalitetnih ljudi, osnovao sam gradsko savjetovalište uz pomoć istomišljenika i ljudi koji su imali sluha za potrebe naših građana, ne bih mogao raditi ni u udruzi Merlin, nisam sam osnovao Društvo psihologa Istre, samo sam dio kolektiva OŠ Vidikovac... Ponosan sam što sam tijekom života mogao raditi sa tako puno dobrih ljudi i što mi je puno tih dobrih ljudi (p)ostalo bliskim prijateljima.

- Vratimo se na razdoblje nakon Suncokreta. Radili ste i u 'Ruži Petrović'?

- Tamo sam proveo nekoliko godina, što kao odgajatelj, što kao psiholog. Pomagao sam djeci koliko sam mogao. Razvijao sam neke metode kako ih podučavati, jer je s nekom djecom vrlo teško raditi frontalno pa smo izmišljati svakakve načine, uglavnom kroz igru. Ta su djeca sada svoji ljudi.

- Poznati ste, vjerojatno najviše, po tečaju kvalitetnog roditeljstva.

- Provodim ga već 20-tak godina. Lijepo mi je što su neka djeca iz Ruže Petrović kasnije dolazila kod mene na taj tečaj. Ne zato što imaju problema, nego zato što žele biti bolji roditelji. Nema veće radosti od toga. Čak su se događale situacije gdje su na taj tečaj dolazila djeca čiji su roditelji također jednom pohađali isti tečaj. Sada se na nacionalnoj razini poduzimaju inicijative da se takvo što uvede u škole. Pula je uvijek bila napredniji grad, mi to radimo već 20 godina. Danas se govori o darovitoj djeci, a mi smo s njima radili još prije 30 godina. Uglavnom, paralelno s Domom 'Ruža Petrović' radio sam i u savjetovalištu Društva Naša djeca. U međuvremenu sam završio edukacije iz Realitetne psihoterapije pa sada i podučavam druge buduće psihoterapeute. Završio sam i edukaciju za psiho-socijalni tretman nasilnika u obitelji. To sam radio nekoliko godina, naravno ne sam, uvijek morate imati kvalitetne ljude oko sebe. U to vrijeme, uviđajući potrebu rada s  djecom koja su izložena nasilju otvorili smo pri Društvu naša djeca i Savjetovalište za djecu koja su bila izložena zlostavljanju i zanemarivanju. Savjetovalište je radilo nekoliko godina dok nije postalo jasno da se potreba za takvim radom treba institucionalizirati, danas se ta pomoć djeci pruža preko nekih većih institucija, kao što su npr. Služba za mentalno zdravlje ili Obiteljski centar.

- Kako ste se sjetili tečaja kvalitetnog roditeljstva?

- Nakon iskustva u savjetovalištu gdje sam radio s djecom i mladima, shvatio sam da pomoći samo djeci nije dovoljno, treba pomoći i roditeljima da shvate kako se nositi s roditeljstvom, što i kako uraditi. Često roditelji samo dovedu djecu i misle da ćemo ih mi 'popraviti'. Tečaj kvalitetnog roditeljstva je otvoren za sve koji su zainteresirani unaprijediti svoje roditeljske vještine, a besplatan je zahvaljujući Gradu Puli i Istarskoj županiji. To je aktivnost koja mora ostati besplatna za roditelje. Sve se u životu može učiti pa tako i roditeljstvo.

- Je li danas izazovnije biti roditelj?

- Brži je život, imamo manje vremena jedni za druge, odnosi su sve slabiji, djeca više ne provode puno vremena u igri, ne razvijaju svoje socijalne vještine, više su na mobitelima i igricama nego što se druže među sobom. I tu dolazimo do problema mentalnog zdravlja, a mentalno zdravlje je uspostava kvalitetnih odnosa, a ne samo odsustvo bolesti. Ljude treba učiti kako da bolje žive jedni uz druge. Mobiteli umanjuju društvene interakcije, djeca nemaju gdje razvijati socijalne vještine. Nije isto poslati poruku ili uspostaviti stvarnu komunikaciju. Raduju se lajku na poruku, a ne znaju što učiniti kada im netko u stvarnom životu da pohvalu. Djeca se zbog mobitela i kreću manje. Motoričke vještine su im sve slabije. U igrici na mobitelu preskaču kanjone, penju se po planinama a u stvarnosti mnogoj djeci je teško preskakati vijaču ili napraviti kolut naprijed. Pred njih se postavljaju nerealni ciljevi, odnosno postavljaju ih sami sebi. I roditelji i djeca. Često dođu kod mene roditelji koji si postave previsoke ciljeve, nerealne, nitko od nas nije savršen ili nepogrešiv, ali ako si postavimo nerealna očekivanja teško da ćemo osjetiti zadovoljstvo zbog ostvarenog cilja.

- Društvene mreže nam često nameću tu nekakvu lažnu sreću, ljepotu, savršenstvo, putovanja, blještavilo...

- Sugeriraju nam zadovoljstvo. Djeca i odrasli usvajaju neke čudne vrijednosti. Moraš biti najbolji, ne smiješ pogriješiti, nije lijepo biti tužan… Ali svi ponekad pogriješimo ili ne uspijemo u nečem, svi smo ponekad tužni, razlika je u tome da mentalno zdrave osobe razumiju da ne mogu uvijek biti sretne i  poduzimaju korake da tada to svoje stanje promijene. Recimo, pozovu prijatelja na košaricu pa malo i popričaju o sebi. Jedna od najvećih poteškoća je što mnogo ljudi vjeruje da može upravljati drugima, ali ne može. Mi smo kontrolni sustavi kojima se ne može upravljati. Iz tog razloga nastaje većina svađa. Raditi na nekom odnosu podrazumijeva raditi na svojem ponašanju i tada se postaje zadovoljniji. No, da se vratimo na društvene mreže, naravno da djeca biraju unutar onog što im se servira, a to je nažalost daleko od nekih već pomalo zaboravljenih vrijednosti - malo više humanosti, pomaganja, brige za druge, prijateljstva, smijeha... Ako si stavite cilj biti nogometaš i zarađivati mnogo novaca, teško da ćete biti zadovoljni svojim malim uspjesima. Odnosi koje uspostavimo postaju nam vrijednost na kojoj mi izgrađujemo sebe kao ljude. Mi pamtimo one stvari koje su ostavile trag na nama, a to su ljudi s kojima smo imali kvalitetne odnose. Tada govorimo o mentalnom zdravlju. Sve ostale informacije - tko je dobio Nobelovu nagradu, tko je Miss svijeta, koji nogometaš ima najviše para - ne ostavljaju trag na nama. Nije mentalno zdravlje kada dobijete na lotu, nego imate li nekoga da će se zajedno s vama radovati vašem dobitku.

- Što je sa školama i učenicima, kako su se to promijenili odnosi, pogotovo autoriteta?

- Zadnjih dvadesetak godina radim u OŠ Vidikovac, to nismo spomenuli. Tu radim s djecom, roditeljima i nastavnicima. Mnoštvo je to prepletenih odnosa i na svima njima trebaju svi sudionici raditi, te unaprjeđivati svoje socijalne i komunikacijske vještine. Školstvo pokušava pratiti nova tehnološka dostignuća, nastavnici se educiraju na tim sadržajima ali i odnosi se mijenjaju, pa je potrebno pojačati  edukaciju i na tim područjima. Pred profesorima se sada stavljaju puno veći zahtjevi. Njihovo predavanje treba biti zanimljivo djetetu koje je po nekoliko sati na mobitelu prateći sadržaje koji ga zanimaju. Teško je natjecati se s Tik Tokom. To je jedan jako vrijedan, ali i težak posao. Kada ste zlatar, imate zlato i od njega radite nakit, sve ovisi o vašim sposobnostima, odnosno predmet se ne opire obradi i vaša uspješnost ovisi o vama.  Kod profesora je drugačije, njegova uspješnost ovisi o sposobnosti i volji učenika da uloži maksimalan napor i trud da usvoji gradivo koje ga nastavnik podučava. Volio bih da se u  školama što više razvija osjećaj zajedništva i pripadnosti, jer mislim da je to važna stepenica u razvoju mentalnog zdravlja.

- Možete li dati nekakav savjet našim čitateljima što se tiče mentalnog zdravlja - kada prepoznati da vam je potrebna pomoć?

- Svako za sebe napravi samoevaluaciju kada mu je pomoć potrebna. Ljudi su skloni dosta dugo trpjeti nesretnost. Važno je prihvatiti ideju da traženje psihološke podrške ili savjetovanja nije izraz slabosti, već naprotiv pokazatelj da ste borac i da poduzimate korake za svoje mentalno zdravlje. Često na svojim edukacijama znam pitati „kako pokazujete ljudima da su vam dragi?“. Obično mi onda i nabroje ljude koji su im dragi. Ja ih onda pitam kada su zadnji put bili s njima u komunikaciji. E, tu dolazimo do problema. Možda bi bilo dobro da se ljudi sjete svih onih koji su im dragi i da malo pojačaju kvalitetu odnosa uz njih. Treba raditi na sebi da postaneš sretan, a ne raditi na drugome da postaneš sretan. Za kraj, na istu temu, mogu citirati Williama Glassera “Sretni ljudi neprestano procjenjuju sebe, a nesretni procjenjuju druge”.