Lino Červar iskreno o svojoj supruzi koja se bori s bolešću: 'Ona je lavica, hrabrija od mene…'

Viziju, strategiju, inovativnost i životnu mudrost spojio je trener Lino Červar u svojoj novoj knjizi „Rukomet - put do vrha i tajne uspjeha“. Bogato ilustrirana knjiga prožeta je bogatim iskustvom trenera koji je u pedesetogodišnjoj karijeri ovjenčan brojnim odličjima među kojima se posebno ističu zlatne medalje na Olimpijskim igrama i Svjetskom prvenstvu koje je osvojio vodeći Hrvatsku rukometnu reprezentaciju, piše Story.hr, koji je u povodu izlaska spomenute knjige razgovarao s „Čarobnjakom iz Umaga“.

Červar je u razgovoru, između ostalog, otkrio postoji li tajna uspjeha, koliko mu je teško padala odvojenost od obitelji te bez koje osobe nikada ne bi postigao sve uspjehe. Odgovore na potonja pitanja sadrži dio intervjua za Story.hr, koji prenosimo u nastavku.

- Kada je nastala ideja o ovoj knjizi, koliko ste je dugo pripremali?

- Knjigu sam pripremao tri godine i drago mi je da sam uspio. Nije bilo lako, bilo je tu puno posla.

- U radu vam je pomogao i unuk Marko?

- On je bio Katica za sve, pisao je na laptopu, pa brisao i ponovno pisao, prevodio stranu literaturu... U Ženevi je završio studij menadžmenta i marketinga, a ovdje je radio i neka grafička rješenja, pogotovo prikaz obrane, napada, dijelove igrališta i pozicije igrača, gdje je sve moralo biti u milimetar precizno. Odradio je veliki posao i moram mu zahvaliti, kao i svima koji su surađivali na knjizi.

- Kao vrhunski trener vrijeme ste provodili s dvije obitelji - suprugom i kćerima te igračima i suradnicima. Koliko je bilo teško uskladiti ta dva života?

Iznimno teško. Najviše sam živio s igračima i suradnicima, daleko od kuće, ali u mislima sam bio u svom domu okružen mojim najdražima - suprugom koja je najzaslužnija za sve moje uspjehe i svojoj djecom i unučadi. Ta slika koju sam imao dok sam bio odsutan činila me jačim i motiviranijim. Makar i kratko bio kod kuće, to me krijepilo, ali nostalgija je uvijek bila u mojim snovima.

- Znači da je podrška vaših najdražih bila ključna? Mislite li da biste osvojili sve titule, medalje, trofeje, priznanja da uz vas nisu bile supruga i kćeri?

- Supruga Klaudija je najzaslužnija i vječno sam joj zahvalan, kao i mojim kćerima i unučadi. Žao mi je što im nisam posvećivao više vremena, više ih ljubio i mazio.

- Prije nekoliko godina otkrili ste da se supruga bori s teškom bolešću. Kako je danas?

- Klaudija je hrabrija od mene, lavica je i lakše podnosi bol. Kada je nešto i boli, to uglavnom skriva, stišće zube. Izdržljivija je od mene jer je njezin život bio rad, puno odricanja, ali i puno ljubavi za sve nas koji je okružujemo. Puno više daje nego što dobiva i ne znam kako bih bez nje.

 -Jesu li vas sportske bitke na neki način pripremile i na one životne?

- Moj je život uvijek bio bitka. Ponekad je to bila i bitka sa samim sobom. Uvijek sam bio znatiželjan i željan novih spoznaja, znanja, pa i sada u ovim poodmaklim godinama ne dopuštam da se čaša napuni do kraja. Još ulažem u sebe pa sada, kada nisam na klupi, često u raznim firmama održavam motivacijske govore i svi su uvijek jako zadovoljni. I tu sam vrlo pedantan i hoću točno onoliko stolaca koliko je slušatelja. Mogu se pohvaliti da još nitko ustao i otišao na WC, pozorno slušaju.

- I vaše kćeri Ana i Ranka trenirale su rukomet, ali na kraju su završile u drugim karijerama. No što je s unucima, jesu li možda oni krenuli vašim stopama?

- Kćeri su profesorice u zagrebačkim školama, a ni unuci, nažalost, nisu krenuli mojim stopama. Iako je najmlađi Petar, koji ima 11 godina, vrlo mudar, pametan, ima dobar periferni vid, razumije sve, brzo razmišlja i on bi mogao krenuti u rukomet. Ali najvažnije mi je da su svi zdravi i to me ispunjava.

- U čemu danas najviše uživate, što vam izmami osmijeh?

- Uživam kada David pobijedi Golijata i uvijek sam gajio simpatije prema slabijem. Dolazim iz siromašne obitelji i moja je prednost što sam uvijek znao što znači imati i nemati. Kažu da su ljudi koji dolaze iz takvih obitelji mentalno izdržljiviji. Prkosim se, inatim se, ne predajem se. Vrlo dobro znam koliko je teško kada si nemoćan, siromašan, odbačen, obespravljen i napušten. I tu je iznimno važan rad, koji je najbolje odgojno sredstvo i djecu odmalena treba naučiti da žive od svog rada. Općenito je odgoj iznimno važan za budućnost naše zemlje, a vidim da ga u obrazovanju pomalo zapostavljamo i prednost dajemo edukaciji. Sport je nedjeljiv dio kulture, obrazovanja i odgoja. Jesam navigator znanja u sportu, ali sam i zamjenski roditelj jer s igračima koje treniram provodim šest sati na dan. Jako me zanima zašto su Finska i Danska najsretnije zemlje na svijetu i to proučavao. Oni jako cijene svoj obrazovni sustav i važno im je da se djeca igraju. Drago ima je kada se njihovo dijete igra s djetetom s posebnim potrebama i uspostavlja sinergiju. Naravno, i njihova se djeca posvade, ali za razliku od nas vrlo se brzo pomire jer je sreća važnija od ponosa. To je ta bitna razlika. U Danskoj je važnija sportska aktivnost od matematike ili pravopisa pa u tamošnjim školama imaju tjelesni odgoj svaki dan, a kod nas dva sata tjedno. Ne smijemo djeci oduzeti osmijeh, empatiju, altruizam, a sve se to uči u igri, sportu, kazao je Červar za Story.hr.

Cijeli razgovor, koji je vodila novinarka Maja Šitum, možete pročitati ovdje.