Foto lovom po Istri od zaborava sačuvao preko 200 nestajućih zanatskih i gotovo umjetničkih izrađenih unikatnih kvaka

Precizni podaci o tome gdje i kako je nastala kvaka za vrata ne postoje, ali se prema nekim istraživanjima došlo do zaključka da se to dogodilo prije više od pet tisuća godina u drevnom Egiptu, o čemu svjedoče arheološka nalazišta iz tog perioda.

Nešto kasnije se ta tradicija ugradnje preteče današnjih kvaka prenijela u Grčku i Rim. Mnogo godina kasnije, tijekom srednjeg vijeka, praktično je prestala izrada i ugradnja kvaka na vrata, već su se ugrađivale samo brave s ključem. Kvake su si mogli priuštiti samo bogati pripadnici društva. Oni siromašniji vrata su zatvarali s pomoću konopa i metalnih šipki.

Čak i kada se tijekom 16. stoljeća kvaka vratila u upotrebu ni tada nije korištena iz razloga pružanja sigurnosti, već je bila statusni simbol koji je trebao pokazati svu raskoš i bogatstvo vlasnika palača. Uz mesingane na vrata su se znale ugrađivati pozlaćene ili čak zlatne kvake.

Kvake ustuknule pred bezličnom stolarijom

U naletu bezlične aluminijske i plastične stolarije izgubile su se unikatne kvake, karakteristične za masivna drvena ulazna vrata. U Istri ih iz zaborava vraća Robert Hrelja, koji je rođen u Australiji, a živi i radi u Puli. Zidar-konzervator po struci, sportaš-biciklist, od srednje škole bavi se fotografijom. Dugogodišnji je član foto udruge Format iz Pule i Centra za vizualne umjetnosti Batana iz Rovinja, u čijoj mu je galeriji postavljena izložba „Priča istarskih kvaka“.

Tijekom višegodišnjeg istraživanja Hrelja je pronašao i snimio više od 200 unikatnih, starih ručno izrađenih ili kovanih kvaka od kojih su neke raritetne i starije od nekoliko stoljeća. Najstarija kvaka koju je pronašao nalazi se u Vodnjanu iz 1786. godine. Četvrta izložba iz ciklus nastavak je Robertovih nastojanja da se nestajuće kvake otmu zaboravu i, barem na fotografiji ostanu kao dokument prošlog vremena.

„Robert građevinar svakodnevno prolazi, ulazi ili izlazi kroz razna vrata i rukom pritišće, povlači, gura razne kvake. Neke su stare, neke sasvim nove, neke klimave, neke samo obične a neke neobične. Robert građevinar je i fotograf pa i kad ne nosi fotografsku kameru svijet oko sebe promatra kroz zamišljeni objektiv. Nema te pojave objekta ili sjene koju nije zapazio i zapamtio da bi joj se ubrzo pješice, biciklom ili autom vratio s fotoaparatom oko vrata“ okarakterizirala je autora unikatne zbirke fotografije kvaki kustosica izložbe Jadranka Ostić.

Priča o kvakama iz svih kutaka Istre

„Priča istarskih kvaka“, kako je nazvana samostalna izložba šaptača kvaka u Photo Art Gallery Batana, Hrelja je započeo traganjem i snimanjem po Puli, zatim po Puljštini, pa po bližoj okolici da bi zatim tragao i snimao diljem Istre. Pronašao je i snimio razne. Neke su željezne, neke kovane, druge lijevane, pa mesingane, ručno izrađene, jako jednostavne, primitivne. Kamerom je zabilježio i gospodske kvake u obliku ljudskih figura, ukrašene rozetama, koje su po selima za štale i konobe izrađivali lokalni majstori. Većinom su s prijelaza iz 19. u 20 stoljeće, a neke su i puno starije. Željezne, kovane, lijevane, mesingane, estetski dorađene, primitivne, ručno izrađene, dio su naše povijesti, odraz umjetničkih stilova, pokazatelj kulturoloških, društvenih, gospodarskih i urbanih prilika u našim krajevima.

„Kad sam ih počeo tražiti i snimati po pulskim vilama mislio je da će ih pronaći puno, ali ih je nažalost ostalo malo. Ipak, snimio sam ih 120, a kada dospijem i u skrivene kutke Pule vjerojatno će se taj broj i povećati. U Vodnjanu sam ih pronašao 20-tak, u Rovinju 30-ak, u Labinu možda pet, u Oprtlju, Svetom Lovreču i Žminjum jednu. Nakon Pule najveća im je koncentracija u Grožnjanu. Nakon što sam biciklom fotoaparatom u potrazi za kvakama prokrstario zapadnu obalu i unutrašnjost istre uputio se prema istoku. Novi foto ulovi su kvake u Plominu, Raši i Pićnu“, kaže Robert Hrelja.

Hrelja bi volio da se kolekcija pohrani u nekom muzeju

Snimljenu kolekciju nudio je Povijesnom i pomorskom muzeju u Puli i Centru za nematerijalnu kulturu Istre Pićan Etnografskog muzeja Istre. Do sada nije dobio odgovor da ih kvake zanimaju. Ipak, ova bi izložba mnogima mogla otvoriti cijeli novi svijet zanatskog naslijeđa. Zahvaljujući autoru, zaljubljenicima u starine i medijima koji prate njegove „Priče istarskih kvaka“ možda će stanovnici starih gradića i sela, pa i njihovi gosti, početi primjećivati i tražiti stare kvake na raskošnim ili skromnijim ulaznim vratima. Ovako, poslagane na fotografijama kvake su nesumnjivo dio naše baštine te bi ih, dok ih ima, valjalo sačuvati.

Robertova priča i izložba mnogima će otvoriti cijeli novi svijet umjetničke minijature i zanatskog naslijeđa. Njegov foto lov je uglavnom praćen sa simpatijom, ali je znao doživjeti i neugodna iskustva.

„Jednom me je, dok sam slikao, napala skupina Roma. Misleći da tražim kvake radi prodaje tražili su od mene da im predam zaradu. Napao me je i jedan diler, misleći da ga uhodim fotoaparatom. U Rovinju su mi tražili pet eura za fotografiranje kvake. U Vrsaru mi je dok sam slikao čovjek pričao o lokalnim putanama, a u Pićnu me je svećenik uveo da vidim i barokni ormar gdje drži svoju veštu“, priča Robert Hrelja.

Kontrast gospodskih i primitivnih kvaka

Na njegovim fotografijama mogu se vidjeti gospodske kvake u obliku ljudskih figura, ukrašene rozetama, ali i primitivne koje su po selima za štale i konobe izrađivali lokalni majstori.

„Autore unikatnih kvaka je teško otkriti. Ipak, na Vili Horthy u Puli našao sam jedinu s natpisom iz Klagenfurta. U Višnjanu je jedna u obliku buzdovana, u Puli ih ima u obliku topa. Na pulskoj Vili Idoli u paru su bile dvije raritetne kovane, ali samo je jedna sačuvana. Neki se tipični oblici ponavljaju, pa sam slične našao u Motovunu, Višnjanu i u Rakovčevoj ulici u Puli. Radile su se kvake i serijski. Radionica Philip Corbi postojala je od 1895., bio je i neki Hacker&Herman. Tvrtka Zeiss Ikon, njemačka marka fotoaparata i brava, radila je kvake od 1926. godine“, objašnjiva Hrelja i priča kako je ustvari počeo lov na kvake.

„Prije pet, šest godina jedna je zagrebačka umjetnica kupovala stan u Puli razočarana da tako stari grad ima malo sačuvanih originalnih vrata. Dogovorili smo se da fotografiram preostale kvake, a njena će udruga izrađivati replike od gline.“

Četvrti ciklus sa širim kontekstom i porukom

Robert je svoj dio ispunio, a kako ideja nije saživjela krenuo je dalje svojim putem. Pulski ciklus istraživanja je prvo izložio u galeriji Kapelan u Muntiću, a za izložbu u vodnjanskom El magazeinu Germana Fiorantija dodao je i istarski ciklus. Pred dvije godine u Galeriji Srpskog kulturnog centra u Puli dodao je i rezultate svojih daljnjih istraživanja. S vremenom je počeo fotografirati i zvekire, kovane rešetke, rozete. Motivi su izvan Pule postajali koloritniji, a fotografije su počele dobivati širi kontekst i poruku. Na slici kvake sa žminjske crkve vidi se časna sestra, u staklu rovinjskih vrata odražava se more i žena s koktelom, u Poreču stara kvaka otvara vrata luksuznog butika.

Sve se to može vidjeti na velikoj izložbi u rovinjskoj galeriji Batana, postavljenoj do 21. prosinca. O Robertovom trudu i fotografskom umijeću na otvaranju su biranim riječima govorili dr. Mladen Boljkovac i Ermano Bančić, predsjednik i tajnik Centra vizualnih umjetnosti Batana. Damir Pletikos Koroman, nagrađivani pučki pjesnik, poznat i kao organizator poznate Balinjerade na Velom Vrhu, je za ovu prigodu Robertu Hrelji odrecitirao svoju njemu posvećenu pjesmu „Ručiće reučke kvake i santareli“

Ručiće ručke kvake i santareli

Dan za danom

pomalo gre

sve se gambijiva

od kračuna, maniglie, kljuke,

ručke, ručice, kvake

pa sve do šantarela.

Sve su to

naša vrata imala

da bi zaprta bila

da bi zaprta stala.

A kako je vrime naprid hodilo