Prošli tjedan u Puli su pokrenute dvije inicijative – jedna je glupa, a druga gluplja

'Dumb and Dumber' s Jimom Carreyjem i Jeffom Danielsom jedna mi je od najdražih komedija - možeš je deset puta gledati i uvijek ćeš se nasmijati nekoj njihovoj novoj gluposti.

U Puli su u petak bile dovoljne dvije presice pa da istog dana dobijemo dvije glupe inicijative za koje ne znaš koja je gluplja. Odnosno, jedna je sigurno glupa, a druga je gluplja. Izbor ostavljam vama.

Prva glupost je Građanska inicijativa za opoziv gradonačelnika Pule Peđe Grbina, koju su u petak najavile gradske vijećnice Koviljka Aškić, Lorena Boljunčić i Dragica Pršo.

Za početak, glup je uopće razlog za pokretanje opoziva. Grbin nije najbolji, a ni najgori gradonačelnik u povijesti Pule. Izabran je na neposrednim izborima voljom građana i, srećom, živimo u demokratskom društvu u kojem je vlast smjenjiva - izbori se održavaju svake četiri godine i, ako građani Pule nisu zadovoljni Grbinom, već za dvije i pol godine imat će priliku izabrati nekog boljeg.

Drugo, sve tri vijećnice dovoljno su pametne da znaju da je Grbinov opoziv u praksi gotovo nemoguć, pa je sve to samo običan politički igrokaz za dobivanje dodatne vidljivosti.

Međutim, ako one doista vjeruju da mogu uspjeti, onda su teške političke diletantkinje i neznalice.

Jer svatko tko se barem malo razumije u politiku, a nešto više u matematiku, zna da je to gotovo nemoguća misija.

Naime, da ponovimo: inicijativu može pokrenuti 20 posto birača Pule. Prema brojci s izbora 2025. govorili bismo o otprilike 9.420 birača. Već je i sama brojka potrebnih potpisa teško dostižna.

Ali da nekim čudom čak i prikupe toliki broj potpisa i pokrenu referendum, Grbin bi na njemu bio opozvan samo ako je većina izašlih glasača za opoziv, uz dodatni, vrlo važan uvjet: glasovi 'ZA opoziv' moraju predstavljati najmanje jednu trećinu svih upisanih birača Pule. Ako bismo ponovno računali prema 47.098 birača iz 2025., trebalo bi najmanje oko 15.700 glasova ZA opoziv.

Za usporedbu, na izbore za gradonačelnika Pule 2025. godine u prvom krugu izašla su samo 19.242 građana, odnosno 40,86 posto birača. Ne znam na temelju čega tri gradske vijećnice sada vjeruju da bi na referendum za opoziv gradonačelnika izašlo više od tog po svemu malog broja birača.

Zaključak: inicijativa je glupa, promašena i bez ikakvog smisla.

Ljudi poput Gašparinija i njegovih suboraca ponašaju se kao da smo rat izgubili

Druga inicijativa, ili bolje rečeno zahtjev, došla je od Istarske udruge dragovoljaca Domovinskog rata, čiji su predstavnici u petak na konferenciji za novinare od gradonačelnika Peđe Grbina zatražili da odustane od angažmana Momčila Bajagića Bajage za pulski doček Nove godine te da umjesto njega angažira – hrvatskog izvođača. Zanimljivo je pritom da čelnici udruge uopće nisu iz Pule, nego iz Poreča i nije im smetalo kada je Bajaga uoči Božića 2019. godine nastupao u Labinu. Još je zanimljivije što je zahtjev za „hrvatskim izvođačem“ pomalo paradoksalan: Bajaga je rođen u Bjelovaru, a uz srpsko od 2004. godine ima i hrvatsko državljanstvo.

Predsjednik Istarske udruge dragovoljaca Domovinskog rata Vladimir Gašparini kazao je da ne želi na gradskom dočeku slušati izvođača za kojeg tvrdi da je tijekom rata nastupao pred pripadnicima snaga koje su napadale Hrvatsku.

Istina je da je Bajaga 1994. godine pjevao u Kninu i to nikada nije skrivao - nije pjevao vojnicima, kako mu imputiraju zabranitelji, već pred djecom bez roditelja. Iako ni to nije presudno. Pjevao je pred ljudima, svojim sunarodnjacima koji su ga pozvali na koncert. Po toj logici ni jedan hrvatski pjevač koji je tijekom rata u BiH nastupao na području tadašnje Hrvatske Republike Herceg-Bosne danas ne bi smio pjevati u Bosni i Hercegovini.

S druge strane, što i da je pjevao pred vojnicima? Momčilo Bajagić u svojim pjesmama nikada nije širio mržnju prema drugim nacijama niti je uzdizao vlastitu. Uostalom, u Istru su desetak godina nakon Drugog svjetskog rata kao turisti dolazili i brojni bivši pripadnici njemačkih oružanih snaga. Ako je, tom logikom, svaki vojnik koji je služio u snagama SAO Krajine automatski četnik, onda bi i svaki bivši njemački vojnik automatski morao biti nacist.

S obzirom na razmjere mobilizacije u Drugom svjetskom ratu, među njemačkim muškarcima koji su šezdesetih i sedamdesetih godina turistički dolazili na Jadran zasigurno je bilo i mnogo ratnih veterana. Pa ipak, nikome razumnom nije padalo na pamet da zbog toga zabrani Nijemcima dolazak u Istru, odnosno tadašnju Jugoslaviju.

No ono što je najvažnije i zbog čega je svako zabranjivanje svega što je srpsko ili dolazi iz Srbije teška glupost, da ne kažem idiotarija, jest činjenica da je Hrvatska iz Domovinskog rata izašla kao pobjednica.

A ljudi poput Gašparinija i njegovih suboraca ovakvim se pokušajima zabrana ponašaju kao da smo rat izgubili i kao da trideset godina poslije još uvijek moramo dokazivati pobjedu time što ćemo nekome zabraniti da pjeva.

Pobjedniku ne treba zabrana da bi dokazao da je pobijedio; upravo je sigurnost u vlastitu pobjedu ono što mu omogućuje da bez straha otvori vrata i onome tko je nekada bio s druge strane.

Da sam na njihovu mjestu, ponašao bih se dijametralno suprotno. Umjesto pokušaja zabrana rekao bih: u porazu budi velik, a u pobjedi ponizan. Ili, da budem malo eksplicitniji: mi smo ih pobijedili u Domovinskom ratu, u Oluji smo ih razbili k'o pičke i upravo zato nemamo nikakav problem s tim da njihovi glazbenici danas nastupaju u Hrvatskoj.