Prije 35 godina Istra je bila pošteđena onoga što je proživljavala Lika. Danas više nije
Na današnji dan, 7. rujna 1991. godine, osnovana je 119. istarska brigada Zbora narodne garde. Bila je to prva veća organizirana vojna postrojba iz Istre, kroz koju je tijekom rata prošlo oko 6.300 pripadnika.
Najveći dio ratnog puta 119. brigada provela je na ličkom bojištu, uglavnom na području Otočca i Gospića.
Trideset i pet godina kasnije Istru i Liku ponovno je povezala jedna prijetnja, ali ovog puta ne rat već ilegalni otpad.
Na području bivšeg kompleksa PPK Velebit u Gospiću otkriveno je gotovo 37.000 tona otpada, a Istrani su ponovno krenuli u obranu Like. Ne s puškama od velikosrpskog agresora, nego zajedno s Ličanima protiv ekološkog kriminala i onih koji su ga počinili, omogućili ili godinama nisu spriječili.
Ali sada postoji jedna velika razlika. Ratnih devedesetih Istra je, za razliku od Like, bila pošteđena neposrednih ratnih razaranja. Danas, međutim, Istra ima vlastitu verziju problema koji je eksplodirao u Gospiću.
Ono što je za Liku bivši PPK Velebit u Gospiću, za Istru je bivša Istraplastika u Pazinu. U halama nekadašnje tvornice već godinama stoji otpad dopremljen uglavnom iz Italije. Stigao je tijekom 2019. i 2020. godine, a prema posljednjim podacima riječ je o oko 13.000 tona, većinom plastike, tekstila i gume.
Trinaest tisuća tona otpada u gradu od nekoliko tisuća stanovnika, to je ekološka tempirana bomba u središtu Istre.
A upravo se oko pitanja tko je za pazinski problem odgovoran posljednjih dana vodi žestoka politička rasprava.
Buzetski gradonačelnik i nekadašnji saborski zastupnik Damir Kajin odgovornost vidi prije svega na lokalnoj razini. U HRT-ovu 'Studiju 4' ustvrdio je da nije točno da država nije pokušala riješiti problem u Pazinu.
„U Pazinu je država prije godinu dana nudila sanaciju i zatražila od Grada da participira s 15 posto, pa su odbili, pa s 10 posto, pa su odbili, pa s 5 posto pa su odbili“, rekao je Kajin.
Prema njegovim riječima, u bivšoj Istraplastici nalazi se oko 13.000 tona otpada, otprilike trećina količine o kojoj se govori u Gospiću, a sanacija bi trebala stajati oko 8,1 milijun eura. Smatra da je Grad tijekom proteklih godina morao izdvajati vlastiti novac i postupno rješavati problem, umjesto očekivati da država plati cjelokupnu sanaciju.
No, pazinska gradonačelnica Suzana Jašić odgovara potpuno suprotno. „Gradovi i općine nisu odgovorni za propise i rad državnih tijela koji su omogućili da deseci tisuća tona otpada uđu u Hrvatsku. Nismo izdavali dozvole tim tvrtkama, niti smo taj otpad proizveli, dovezli ili odložili“, poručila je.
Prema njezinom tumačenju, Grad Pazin nije stvorio problem, nego je godinama upozoravao institucije koje su imale ovlasti riješiti ga.
Otpad je, navodi Jašić, u privatne prostore bivše Istraplastike dopreman tijekom 2019. i 2020. godine. Prostor je unajmila tvrtka registrirana za recikliranje otpada koja je za tu djelatnost dobila dozvolu Istarske županije. Umjesto obrade, međutim, hala je služila za odlaganje otpada.
Problem su prvi uočili stanovnici iz okolice, nakon čega su alarmirane nadležne službe i daljnja doprema otpada je zaustavljena.
Jašić tvrdi da je nakon dolaska na mjesto gradonačelnice 2021. godine o slučaju obavještavala Istarsku županiju, Zavod za javno zdravstvo, MUP, Državni inspektorat, različite inspekcije, saborski Odbor za zaštitu okoliša i pučku pravobraniteljicu te da je Grad podnio i kaznenu prijavu.
Tek početkom 2025. dogodio se konkretniji pomak. Lokacija bivše Istraplastike uvrštena je među lokacije onečišćene nepropisno odloženim otpadom za koje država priprema sanaciju. Jašić je potvrdila Kajinove brojke da se ondje nalazi oko 13.000 tona otpada, a uklanjanje i zbrinjavanje procijenjeni su na 8,1 milijun eura, od čega bi Grad Pazin trebao snositi 15 posto troška.
Što je važnije - zdravlje građana ili rasprava o tome tko će platiti 15 posto sanacije
I tu dolazimo do možda najvažnijeg pitanja cijele priče, jer se čitava rasprava oko sanacije pazinskog otpada svela na tih 15 posto. Tko ih treba platiti, je li ih Pazin trebao prihvatiti, je li država trebala platiti sve i tko je prije šest ili sedam godina mogao i morao učiniti više.
Sve su to legitimna pitanja, ali pravo pitanje je što je važnije - zdravlje građana ili rasprava o tome tko će platiti 15 posto sanacije.
Ako sanacija doista vrijedi 8,1 milijun eura, 15 posto iznosi nešto više od 1,2 milijuna eura. Za grad veličine Pazina to nije malen novac. I potpuno je legitimno raspravljati treba li Grad snositi takav trošak ako otpad nije proizveo, uvezao niti odložio.
Ali ta se rasprava može voditi i nakon što otpad bude uklonjen. Država i Grad mogu poslije mjesecima, pa i godinama, utvrđivati tko je što propustio, tko je bio nadležan, tko je kome trebao poslati dopis i tko je na kraju dužan podmiriti tih 15 posto.
Zdravlje ljudi ne bi smjelo čekati ishod tog spora. Redoslijed bi zato morao biti obrnut: prvo ukloniti potencijalnu opasnost, a onda ispostavljati račune i utvrđivati političku, upravnu i financijsku, a gdje za to postoje temelji i kaznenu odgovornost.
Jer 13.000 tona otpada ne smije godinama stajati u Pazinu dok se država, županija, Grad, inspekcije, ministarstva i Fond prepiru tko je nadležan i tko će platiti sanaciju.
Prije 35 godina nije se pitalo koliko posto stoji obrana Like, niti tko će platiti račun prije nego što se krene u njezinu obranu. Stoga se ni danas ne bi smjelo dogoditi da zdravlje ljudi i zaštita okoliša čekaju zato što se država i lokalna vlast ne mogu dogovoriti oko 15 posto.