Pula već treću godinu slavi Austro-Ugarsku. A što je s ostalim 'okupatorima'?
U Puli se već treću godinu zaredom održava manifestacija 'Žive slike Austro-Ugarske Pule'. Pula će tri dana ponovno biti velika pozornica povijesti na kojoj će se kroz glazbu, ples, povijesne likove, znanost, izložbe, stare zanate, gastronomiju, mirise i putovanje morem oživjeti razdoblje u kojem je grad bio jedno od najvažnijih pomorskih i vojnih središta Habsburške Monarhije.
Kroz ovu manifestaciju organizatori žele taj dio pulske povijesti približiti građanima i posjetiteljima na zanimljiv, suvremen i doživljajan način. Posebna je vrijednost programa to što se odvija na autentičnim lokacijama diljem grada - od Željezničkog kolodvora i gradskih trgova do Mornaričke crkve, Monte Zara i mora - čime sama Pula prestaje biti tek kulisa i postaje sastavni dio priče. Uostalom, malo je hrvatskih gradova u kojima je jedno povijesno razdoblje ostavilo tako vidljiv urbanistički i arhitektonski trag kao što je habsburško razdoblje ostavilo u Puli. Grad je 1853. proglašen glavnom ratnom lukom Austrijskog Carstva, a izgradnja Arsenala i prateće vojne infrastrukture temeljito je promijenila njegov izgled, gospodarstvo i broj stanovnika.
Manifestacija je prvi put održana u rujnu 2024. godine, a jedan od vrhunaca programa bio je koncert Johann Strauss Capelle Vienna u Malom rimskom kazalištu, kojim je obilježena 199. godišnjica rođenja „kralja valcera“ Johanna Straussa mlađeg. Tako je Pula već godinu dana prije velike obljetnice upriličila cjelovečernji koncert u čast slavnog skladatelja.
Budući da se 2025. obilježavala 200. godišnjica Straussova rođenja, isti je ansambl u rujnu prošle godine ponovno nastupio u Malom rimskom kazalištu, ovoga puta u sklopu gala programa posvećenog velikoj obljetnici, dok je ostatak manifestacije uključivao i baletne programe, izložbe, radionice i druge sadržaje.
Ove je godine manifestacija najopsežnija dosad, a jedan od zanimljivijih, pa i pomalo bizarnijih detalja čitavog događaja jest dolazak u Pulu Sandora Habsburg-Lothringena, potomka povijesne dinastije Habsburg-Lorraine, kojeg se u programu i službenim prijemima titulira kao „Njegovu Carsku i Kraljevsku Visost nadvojvodu“. U Puli su ga primili gradonačelnik Peđa Grbin i istarski župan Boris Miletić. Njegovo je podrijetlo neupitno: pripada toskanskoj grani kuće Habsburg-Lothringen i potomak je, među ostalima, Marije Terezije.
U Komunalnu palaču stigao je u pratnji delegacije u kojoj su se mogli vidjeti i ljudi u povijesnim odorama, što otvara zanimljivo pitanje: koliko vremena mora proći da uniforma nekadašnje države, vojske ili režima prestane izazivati političke asocijacije i postane tek bezazleni povijesni kostim?
Naime, u svibnju ove godine, pulska je policija provela kriminalističko istraživanje protiv maloljetnika koji je u Titovu parku položio vijenac odjeven u uniformu Jugoslavenske narodne armije i s kapom na kojoj je bila crvena zvijezda. Policija je priopćila da će protiv njega podnijeti optužni prijedlog zbog remećenja javnog reda i mira.
Kako to da je austronostalgija u našem javnom prostoru uglavnom simpatična, elegantna i turistički poželjna, dok neke druge nostalgije gotovo automatski dobivaju politički predznak?
Osobno nemam nikakvih problema s prikazivanjem bivših uniformi, država i režima u povijesnom i kulturnom kontekstu. Ali ovaj kontrast svakako zaslužuje sociološku analizu: kako to da je austronostalgija u našem javnom prostoru uglavnom simpatična, elegantna i turistički poželjna, dok neke druge nostalgije gotovo automatski dobivaju politički predznak?
Od odlaska posljednjih austro-ugarskih vojnika iz Pule prošlo je 108 godina. To je dovoljno dugo da crveno-bijela uniforma, carski grb, valcer i titula nadvojvode danas djeluju egzotično, gotovo filmski. No upravo je zato zanimljivo pitanje kako društva biraju koje će dijelove vlastite prošlosti romantizirati, koje komercijalizirati, a koje i dalje promatrati kao politički eksplozivne.
Primjerice, Austro-Ugarska se raspala 1918., a Irska Slobodna Država nastala je 1922. godine. Riječ je, dakle, o gotovo jednako udaljenim povijesnim događajima. Pa ipak, prilično je teško zamisliti da se danas u Dublinu organizira višednevna manifestacija koja bi s dozom nostalgije oživljavala britansku imperijalnu vlast, s povijesnim uniformama, simbolima Krune i potomkom britanske kraljevske kuće kojega gradske vlasti primaju uz ceremonijalne počasti.
Slično vrijedi i za osmansko nasljeđe na Balkanu. Osmanska arhitektura, gastronomija i kulturna baština normalan su dio turističke ponude brojnih gradova, ali bilo bi ipak neobično da Skoplje, koje je pod Turskom bilo sve do 1912. godine, organizira „Žive slike Osmanskog Carstva“ u kojima bi gradske vlasti ceremonijalno dočekivale potomka osmanske dinastije u pratnji ljudi odjevenih u uniforme nekadašnje carske vojske.
U Puli nije teško zamisliti ni manifestaciju posvećenu razdoblju Jugoslavije. Uostalom, u obližnjoj Fažani već se više od dva desetljeća održavaju Titovi dani.
No manifestaciju koja bi na sličan, turističko-povijesni način tematizirala razdoblje talijanske uprave u Istri mnogo je teže zamisliti. Razlog je razumljiv: talijanska vlast između dvaju svjetskih ratova neodvojiva je od fašizma, nasilne talijanizacije i represije nad hrvatskim i slovenskim stanovništvom. Ali ni ta činjenica ne briše materijalnu baštinu nastalu u tom razdoblju.
Upravo su tijekom talijanske uprave izvedeni neki od najvećih infrastrukturnih i urbanističkih zahvata u međuratnoj Istri. Izgradnja Istarskog vodovoda počela je 1930., Čepićko jezero isušeno je 1932. probojem više od četiri kilometra dugog tunela prema Plominskom zaljevu, a u drugoj polovici tridesetih i početkom četrdesetih izgrađena su moderna rudarska naselja Raša i Podlabin.
To, naravno, ne znači da bi infrastrukturna postignuća trebala služiti rehabilitaciji fašističkog režima - jednako kao što valcer, Mornarička crkva ili austro-ugarska utvrda ne predstavljaju političku rehabilitaciju Habsburške Monarhije.
Ali upravo je u tome zanimljiva razlika: kod jedne smo epohe uglavnom naučili odvojiti materijalnu i kulturnu baštinu od političkog sustava koji ju je stvorio, dok kod druge to još uvijek ide mnogo teže.
U Istri tako bez većih problema koegzistiraju jugonostalgija i austronostalgija, dok bi ono što bismo mogli nazvati „italonostalgijom“ još uvijek izaziva nelagodu.
Možda je najbliže bezazlenoj „italonostalgiji“ što se posljednjih desetljeća dogodilo u Istri upravo oživljavanje Parenzane, nekadašnje uskotračne željeznice koja je povezivala Trst i Poreč. No i ona pokazuje koliko je istarska povijest nezgodna za jednostavne nacionalne ladice: Parenzana je izgrađena i otvorena 1902. za vrijeme Austro-Ugarske, a ukinuta 1935. za vrijeme Kraljevine Italije.
Naposljetku, možda i nije stvar u tome da su Austrijanci jednostavno „više cool“ od ostalih nekadašnjih gospodara Istre. Stvar je u tome da povijest ne pamtimo ravnomjerno. Jedne uniforme s vremenom postanu kostimi, jedni simboli suveniri, a jedni carevi turistička atrakcija. Drugima ni stotinu godina nije dovoljno.