Kliman je u Barbanu jednom rečenicom rekao više o odnosu HDZ-a i IDS-a nego svi političari i analitičari zajedno
Prvi istarski HDZ-ovac i saborski zastupnik Anton Kliman uoči Trke na prstenac u Barbanu novinarima je samo jednom rečenicom rekao puno više o današnjim odnosima HDZ-a i IDS-a nego što su ostali političari i analitičari do sada rekli i napisali na tu temu.
Govoreći o IDS-ovu saborskom zastupniku i bivšem predsjedniku stranke Daliboru Pausu te njegovu potpisu za opoziv Vlade Andreja Plenkovića, Kliman nije ostao samo na kritici Pausa. Osjetio je potrebu posebno istaknuti da drugi IDS-ov saborski zastupnik Anteo Milos nije sudjelovao ni u raspravi ni u glasovanju te da nije potpisao zahtjev za opoziv Vlade. Zatim je podsjetio da je Marin Corva, zastupnik talijanske manjine i treći član IDS-ova saborskog kluba, „stabilan i pouzdan član vladajuće koalicije“.
Kliman je svoj govor pred novinarima zaključio rečenicom: „Čini mi se da je kolega Paus u Saboru ostao sam.“
To je bila vrlo proračunata rečenica. Jer zašto je HDZ-ovu zastupniku toliko važno napraviti razliku između dvojice IDS-ovih zastupnika? Zašto javno apostrofirati da je Paus krenuo na Vladu, dok Milos nije? I otkud uopće potreba Klimana da jednog zastupnika stranke koja se deklarira kao oporbena praktički pohvali zato što nije sudjelovao u pokušaju opoziva Plenkovićeve Vlade?
Kliman je IDS-ov saborski klub opisao gotovo iz perspektive vladajuće većine: Paus je problem, Corva je pouzdan, a Milos nije napravio ništa što bi Vladi zasmetalo.
Ovo je prvi put da je neki visoki dužnosnik HDZ-a, a Kliman to jest, tako otvoreno i bez zadrške progovorio o suradnji IDS-a i HDZ-a na državnoj razini.
Njihova suradnja na lokalnoj razini nije tajna. Nakon posljednjih lokalnih izbora IDS i HDZ pronašli su modele zajedničkog obnašanja vlasti ili formiranja većina u Gradu Rovinju te u općinama Vrsar, Marčana i Barban. Razlike između stranaka koje su desetljećima jedna drugu predstavljale kao suprotne političke polove sve se češće premošćuju kada treba sastaviti vijećničku većinu i podijeliti odgovornost za vlast.
Ništa od toga samo po sebi nije sporno. Lokalne koalicije nisu politički grijeh, suradnja stranaka može biti korisna za građane, a Vlada je dužna pomagati razvoj lokalnih sredina bez obzira na stranačku pripadnost njihovih načelnika i gradonačelnika.
IDS se na nacionalnoj razini, barem prema javnosti i svojim biračima, pokušava predstavljati kao oporbena stranka HDZ-u, a na terenu s tim istim HDZ-om sve lakše pronalazi zajednički jezik.
Zato Klimanova izjava o Milosu nije bezazlena dosjetka na račun Pausa. Ona pokazuje da HDZ vrlo pažljivo prati unutarnje razlike u IDS-u i da mu očito nije svejedno kako se pojedini IDS-ovi zastupnici ponašaju kada se u Saboru odlučuje o Plenkovićevoj Vladi.
Još je indikativnija Klimanova izjava o „uzajamnom poštovanju“. Pojednostavljeno, Kliman je u Barbanu kazao: ovdje zajedno činimo vlast, dobro surađujemo, načelnik odlično surađuje s Vladom, Vlada ulaže milijune - a onda vaš zastupnik u Zagrebu potpisuje zahtjev za naš opoziv.
„Očito ne možemo reći da s druge strane imamo jednako uzajamno poštovanje“, rekao je Kliman u Barbanu.
Nakon takve izjave kao logično pitanje nameće se: od kada se opozicijsko glasovanje o Vladi smatra pitanjem „uzajamnog poštovanja“?
Ako je IDS oporba HDZ-u, onda Pausov potpis za opoziv Vlade može biti politički opravdan ili neopravdan, pametan ili pogrešan, ali teško može predstavljati kršenje nekakvog nepisanog pravila uzajamnosti između dvije stranke.
Osim ako takva uzajamnost već postoji.