U Ličkom ustanku komunisti su ustaše nazivali partizanima, a današnja oporba ne može zajedno ni pred mikrofone
Afera s opasnim otpadom u okolici Gospića odvija se nekako baš u isto doba ljeta kada su prije nešto manje od stoljeća trajale završne pripreme za akciju u hrvatskoj povijesti poznatu pod imenom Lički ustanak, a u nekim dokumentima i Velebitski ustanak.
Riječ je o oružanoj akciji koju su početkom rujna 1932. godine organizirali pripadnici organizacije Ustaše – Hrvatske revolucionarne organizacije (UHRO), na čijem je čelu bio Ante Pavelić, uz sudjelovanje lokalnih članova tada još mladog ustaškog pokreta.
Važnu ulogu u pripremama imala je ustaška organizacija u Gospiću, u kojoj je djelovao Andrija Artuković, kasniji ministar unutarnjih poslova NDH. Pripreme za akciju počele su u proljeće 1932. godine. Oružje je u nekoliko navrata tijekom proljeća i ljeta prebacivano na Velebit iz Zadra, koji je tada bio pod talijanskom vlašću, a zatim je podijeljeno članovima organizacije.
U noći sa 6. na 7. rujna 1932. izvršen je napad na žandarmerijsku postaju u Brušanima kraj Gospića. Uz desetak ustaških emigranata prebačenih iz Zadra, u akciji su sudjelovali i pripadnici ustaške organizacije s gospićkog područja.
Meni je, međutim, taj događaj posebno zanimljiv zbog jednog drugog detalja - akciju je podržala i pozdravila Komunistička partija Jugoslavije.
Gledano iz perspektive svega što se dogodilo samo desetak godina poslije, to danas zvuči gotovo nevjerojatno. U političkim okolnostima 1932. godine ipak je bilo manje neobično. Komunisti i ustaše bili su ideološki protivnici, ali su u tom trenutku imali zajedničkog neprijatelja – Kraljevinu Jugoslaviju i monarhističku diktaturu kralja Aleksandra. Svaki je od tih pokreta Jugoslaviju želio rušiti iz svojih razloga i s potpuno različitim ciljem.
Posebno je zanimljiv izbor riječi kojima su komunisti pozdravljali ustašku akciju.
U članku „Ustaški pokret u hrvatskim krajevima“, objavljenom u 'Proleteru', organu CK KPJ, broj 28 iz prosinca 1932., pisalo je: „Komunistička Partija pozdravlja ustaški pokret ličkih i dalmatinskih seljaka i stavlja se potpuno na njihovu stranu.“
Još mi je zanimljiviji proglas CK KPJ izdan nakon akcije, u kojem je stajalo: „Borba radnika, seljaka i ugnjetenih naroda protiv nacionalnog i socijalnog potlačivanja i protiv velikosrpske vojno-fašističke diktature primila je u Lici i Hrvatskom Primorju oblike borbe partizanskih (ustaških) odreda...“
Prevedeno na današnji politički jezik, dobili bismo formulaciju koja danas zvuči gotovo nadrealno: komunisti su podržavali borbu „partizanskih (ustaških) odreda“.
Naravno, riječ „partizan“ 1932. godine nije imala ono značenje koje će dobiti u Drugom svjetskom ratu. Bio je to internacionalni naziv za pripadnika neregularne, gerilske oružane formacije. Ali upravo zato cijela epizoda postaje još zanimljivija: desetak godina prije nego što će riječ „partizani“ na ovim prostorima postati praktički sinonim za komunistički pokret otpora, sami komunisti tim su izrazom opisivali ustaške odrede u Lici.
Nisu zbog toga komunisti postali ustaše niti su ustaše postali komunisti. Jedni su druge vrlo dobro znali ideološki prepoznati. Ali kada su procijenili da im se politički interes u jednoj točki preklapa, nisu imali problema javno podržati akciju svojih budućih smrtnih neprijatelja.
Devedeset i četiri godine poslije u Lici imamo jedan sasvim drukčiji ustanak.
Ljudi u Gospiću i okolici zabrinuti su zbog opasnog otpada, mogućih posljedica za zdravlje i okoliš te opravdano očekuju da institucije utvrde što se događalo, tko je odgovoran i kakve su posljedice. A hrvatska lijeva i desna oporba, umjesto da barem oko takve teme pokaže minimum zajedništva, natječe se tko će iz tuđe muke izvući više političkih bodova.
S jedne strane imamo Most, čiji je saborski zastupnik Zvonimir Troskot među najzaslužnijima za to što je ova velika afera dospjela u središte pozornosti javnosti, a koji je svoju konferenciju za novinare u Gospiću održao u petak, a s druge gotovo cijelu preostalu oporbu, koja će svoju presicu imati danas.
Ispred Kulturno-informativnog centra Gospić zajedničku izjavu dat će Siniša Hajdaš Dončić iz SDP-a, Sandra Benčić iz Možemo!, Anka Mrak-Taritaš iz GLAS-a, Marijana Puljak iz Centra, Loris Peršurić iz IDS-a, Matija Posavec iz Nezavisne platforme Sjever, Dalija Orešković iz DOSIP-a i Milorad Pupovac iz SDSS-a.
Oko pitanja koje se neposredno tiče zdravlja ljudi i okoliša nije bilo moguće okupiti cijelu oporbu za isti mikrofon. Važnije je, očito, tko će stajati u prvom redu, tko će dobiti kadar na televiziji i tko će sutra moći reći da je baš on bio predvodnik borbe.
Pritom nekoliko političarki s tog popisa već godinama svoju parlamentarnu relevantnost duguju upravo izbornim koalicijama i mjestima na zajedničkim listama predvođenima SDP-om. Kada treba osvojiti saborski mandat, političke razlike nekako se mogu premostiti. Kada treba zajedno stati pred mikrofon s nekim tko pripada drugom političkom bloku, odjednom nastaju nepremostive ideološke provalije.
Komunisti su prije 94 godine barem znali prepoznati trenutak u kojem im je zajednički protivnik važniji od međusobnih razlika. Današnja oporba, čini se, puno bolje prepoznaje trenutak u kojem treba sačuvati vlastitu saborsku fotelju.