Može li Gospić doći glave Plenkoviću? U Istri su ljudi zbog ekologije izlazili na ulice, ali zbog nje nisu mijenjali vlast
Afera s desecima tisuća tona ilegalno odloženog opasnog otpada u okolici Gospića, u kojoj se otvorilo ozbiljno pitanje odgovornosti i funkcioniranja državnih institucija, snažno je uzdrmala desetogodišnju vladavinu Andreja Plenkovića. Političar za kojega se godinama tvrdilo da se afere od njega odbijaju poput kapljica vode od teflona sada je suočen s možda jednim od najvećih izazova u svojoj političkoj karijeri.
Iako je možda pretenciozno govoriti, kao što su neki analitičari već požurili učiniti, da bi zbog ove afere HDZ mogao izgubiti iduće parlamentarne izbore, dogodi li se to, značilo bi da su se interesi i prioriteti hrvatskih birača u posljednjih nekoliko godina prilično promijenili.
Jer u Hrvatskoj se dosad gotovo nikada, ili barem vrlo rijetko, izbori nisu gubili zbog ekoloških tema.
Jedan od rijetkih novijih slučajeva koji bi mogao upućivati na suprotno jesu lokalni izbori u Sisku 2025. godine. Ne može se, naravno, dokazati da je tadašnja gradonačelnica Kristina Ikić Baniček (SDP) izgubila izbore isključivo zbog ekologije, ali jedna konkretna ekološka tema bila je važan dio kampanje koja je završila njezinim teškim porazom.
Radilo se o planiranoj velikoj farmi peradi na području Siska. Dio građana organizirao se protiv projekta zbog straha od smrada, onečišćenja i negativnog utjecaja na kvalitetu života. Izborni pobjednik Domagoj Orlić (HDZ) upravo je tu temu pretvorio u jedno od važnih pitanja kampanje. Samo četiri dana prije izbora poručivao je da će Sisak, ostane li Ikić Baniček gradonačelnica, postati „grad pilićara i grad smrada“ te obećao zaustaviti izmjene prostornog plana potrebne za realizaciju projekta.
A rezultat nije bio tijesan. Nakon 12 godina vlasti Ikić Baniček izgubila je već u prvom krugu: Orlić je dobio oko 61 posto, a ona oko 32 posto glasova.
Upitno je bi li takva tema mogla biti izborna presuda prije deset, petnaest ili više godina.
Za potvrdu takvog razmišljanja ne trebamo tražiti primjere preko Učke. Imamo ih dovoljno i kod nas u Istri, gdje je u ovom stoljeću bilo nekoliko ozbiljnih i organiziranih ekoloških prosvjeda i građanskih inicijativa, ali je vrlo teško pronaći primjer u kojem je upravo ekološka tema značajnije utjecala na izborni rezultat u sredini u kojoj se prosvjedovalo.
U Puli smo, primjerice, u siječnju 2007. imali prosvjednu šetnju 'Volim Pulu!' protiv gradnje u pulskim parkovima. Vrlo je važna i cijela priča Brijuni Rivijere i Muzila. Građanska inicijativa za Muzil 'Volim Pulu' osnovana je 2009., a otpor je poslije prerastao u konkretne prosvjede. Godine 2011. zabilježena su najmanje dva: 20. lipnja u Pazinu pred Županijskom skupštinom i 1. srpnja u Puli pred Gradskim vijećem, oba protiv projekta Brijuni Rivijera. Kampanja oko Muzila nastavila se godinama, uz veliko protivljenje građana planiranom modelu razvoja tog prostora.
Tu je i Lungomare u Puli 2012., koji je prethodio mnogo poznatijoj novijoj borbi oko Valkana, kada je Zelena Istra organizirala građanske akcije protiv lokacije pročistača otpadnih voda na gradskoj plaži i šetnici Lungomare.
Iako su te akcije u velikoj mjeri bile usmjerene protiv odluka tada vladajućeg i politički gotovo nedodirljivog IDS-a, ta je stranka lagano pobjeđivala na svim lokalnim izborima u Puli sve do 2021. godine. Sadašnji župan Boris Miletić također je pobjeđivao na svim izborima za gradonačelnika Pule i do danas ostao, među rijetkim političarima u Hrvatskoj, koji nikada u životu nije izgubio niti jedne izbore.
Još plastičniji primjer zabilježen je u Općini Pićan sa slučajem tvornice Rockwool. Tvornica se počela graditi 2006., a probna proizvodnja krenula je 2008. godine. Upravo su 2008. i 2009. održani neki od najvećih ekoloških prosvjeda koje je Istra vidjela posljednjih desetljeća.
Krajem kolovoza 2008. pred Rockwoolom se okupilo oko tisuću prosvjednika, a 1. ožujka 2009., samo nekoliko mjeseci prije lokalnih izbora, ponovno ih je bilo više od tisuću. Transparent 'Vama su važni izbori, a nama životi' možda najbolje pokazuje koliko je u tom trenutku ekologija već bila postala politička tema. Građani i aktivisti otvoreno su prozivali tadašnje lokalne i županijske vlasti, a najveću odgovornost usmjeravali su upravo prema IDS-u.
Pa ipak, na lokalnim izborima u svibnju 2009. kandidat IDS-a Ivan Franković postao je načelnik Pićna. Rockwool, dakle, jest izveo tisuće ljudi na ulice, ali nije srušio IDS u Pićnu.
Problem Kaštijuna vjerojatno je najdugotrajniji aktualni ekološki građanski sukob na jugu Istre. Nakon početka rada Županijskog centra za gospodarenje otpadom nezadovoljstvo se koncentriralo na neugodne mirise, način obrade otpada i utjecaj na kvalitetu života. Tijekom godina održan je niz prosvjeda i građanskih akcija, a nezadovoljstvo traje i danas. Ipak, teško je pokazati da je Kaštijun dosad sam po sebi odlučio bilo koje lokalne izbore, čak i u Medulinu, čiji su stanovnici zbog blizine centra među najizloženijima njegovim posljedicama.
U Labinu je 12. ožujka 2017., samo dva mjeseca prije lokalnih izbora, održan nešto drukčiji tip ekološkog prosvjeda – M(a)rš u Prtlog, borba protiv urbanizacije i betonizacije jednog od najočuvanijih dijelova labinske obale. Iako je i ta građanska mobilizacija bila usmjerena protiv politike tadašnje gradske vlasti, IDS je na izborima ponovno zadržao vlast u Labinu.
U Savudriji, odnosno na Crvenom Vrhu, u svibnju 2023. održan je prosvjed pod nazivom 'Njima more, nama zidovi', protiv devastacije obale, ograničavanja pristupa pomorskom dobru i posljedica velikih turističkih projekata. Građani su problematizirali i način donošenja odluka te tvrdili da se veliki projekti rascjepkavaju kako bi se izbjegla cjelovita procjena utjecaja na okoliš.
Dvije godine poslije dugogodišnji umaški gradonačelnik Vili Bassanese (SDP) ponovno je pobijedio već u prvom krugu lokalnih izbora, osvojivši 57,27 posto glasova.
Sve te primjere, naravno, treba uzimati s određenom rezervom. Izbori se gotovo nikada ne dobivaju niti gube zbog samo jednog pitanja, pa bi bilo jednako pogrešno tvrditi da ekologija u Istri nije imala nikakav politički učinak kao što bi bilo pogrešno svaki pad ili rast neke stranke pripisati jednom prosvjedu.
Ali jedna se pravilnost ipak nazire. Prosvjedni glas nije nužno i izborni glas.
Ljudi mogu mjesecima prosvjedovati protiv konkretnog projekta, potpisivati peticije, blokirati prometnice i tražiti političku odgovornost, a onda se na izborima vratiti svojim tradicionalnim stranačkim preferencijama. Ekološki problem može mobilizirati čovjeka, ali ga ne mora pretvoriti u drukčijeg birača.
Ekologija, međutim, može postati izborno opasna kada prestane biti samo ekologija.
Upravo je zato Gospić potencijalno drukčiji slučaj. Ako ga javnost bude doživljavala samo kao problem ilegalno zakopanog otpada koji sada treba sanirati, teško je očekivati da će zbog njega pasti Vlada. Ali ako se priča u svijesti birača pretvori u priču o zatajenju institucija, mogućoj korupciji, pogodovanju, odgovornosti državnih dužnosnika i sustavu koji je godinama gledao, a nije vidio što mu se događa pred nosom, tada više ne govorimo samo o ekologiji, već govorimo o povjerenju u državu.
I tu bi Gospić mogao postati test iznimke. Možda neće pokazati da se u Hrvatskoj izbori odjednom dobivaju i gube na ekologiji. Ali mogao bi pokazati nešto politički mnogo opasnije za svaku vlast: da ekološka afera može promijeniti izbore onda kada građani u otrovanoj zemlji i vodi više ne vide samo zagađenje, nego način na koji se upravlja državom, županijom, gradom ili općinom.