Jedna nagrada na 157 stanovnika: Jesu li općinska i gradska priznanja izgubila težinu?
Na Svečanoj sjednici povodom Dana Općine Pićan, koja će se održati za desetak dana, zaslužnim pojedincima, udrugama i ustanovama dodijelit će se čak deset zahvalnica i jedna Nagrada Općine Pićan. Plaketa Općine ove godine neće biti dodijeljena jer nije bilo prijedloga, što znači da bi se na popisu laureata našao još poneki dobitnik da je netko bio predložen.
Prije dva tjedna, na svečanoj sjednici povodom Dana Općine Kršan, dodijeljeno je čak 16 godišnjih nagrada Općine Kršan. Iako u obje općine postoje komisije za dodjelu općinskih priznanja, njihov posao očito se svodi tek na prihvaćanje pristiglih prijedloga i njihovo upućivanje Općinskom vijeću na usvajanje.
U Kršanu je ove godine jedno javno priznanje došlo na svega 177 stanovnika, a u Pićnu na oko 157 stanovnika.
No, ove dvije općine nisu nikakav izuzetak, već samo najsvježiji primjeri.
Nekada su javna priznanja gradova i općina predstavljala rijetku i posebno vrijednu društvenu počast. Dodjeljivala su se pojedincima ili organizacijama koje su svojim dugogodišnjim radom ostavile trajan trag u zajednici. Dobiti povelju, plaketu ili godišnju nagradu značilo je ući u uski krug ljudi čiji je doprinos lokalna zajednica prepoznala kao izniman.
Posljednjih godina, međutim, u dijelu istarskih gradova i općina zamjetan je drukčiji trend. Umjesto nekoliko laureata, na svečanim sjednicama povodom Dana grada ili općine često se dodjeljuje desetak, petnaest pa čak i dvadesetak priznanja. Uz tradicionalne nagrade za životno djelo, godišnje nagrade i plakete, sve češće se dodjeljuju i brojne zahvalnice, posebna priznanja gradonačelnika ili načelnika te druge počasne diplome.
Time se otvara pitanje gube li javna priznanja dio svoje težine upravo zbog njihove sve veće brojnosti.
Naravno, nitko ne osporava da su mnogi među laureatima doista zaslužni. Udrugama, sportskim klubovima, volonterima, obrtnicima, poduzetnicima i pojedincima koji godinama rade za zajednicu priznanje često predstavlja jedinu javnu zahvalu koju će ikada dobiti. Problem nije u ljudima koji priznanja primaju. Problem je u tome što se granica između iznimnog priznanja i gotovo redovite godišnje zahvalnice sve više briše.
Prema onome što sam uspio istražiti po istarskim gradovima i općinama posljednjih godina, apsolutni rekorder je Pula. Na svečanoj sjednici 2024. godine dodijeljena su četiri klasična gradska priznanja – počasni građanin, Povelja Grada, Grb Grada i Nagrada Grada – ali je uz njih dodijeljeno još čak 17 posebnih priznanja gradonačelnika. Ukupno je tako nagrađen 21 pojedinac, ustanova, manifestacija ili organizacija.
U Općini Tar-Vabriga ove je godine uručeno ukupno 18 priznanja. Pet zahvalnica dodijeljeno je pojedincima, a dodatnih trinaest sportskim klubovima, kulturnim društvima, vatrogascima i drugim udrugama. Povod je bila i 20. obljetnica osnutka općine, pa se može razumjeti želja da se zahvali što većem broju ljudi koji su sudjelovali u razvoju zajednice. No brojka od 18 laureata ipak odudara od nekadašnje prakse kada su se priznanja brojila na prste jedne ruke.
Općina Raša je pak 2017. godine dodijelila čak 15 javnih priznanja.
Pazin je za priznanja za 2024. godinu nagradio ukupno 12 laureata – dvije zahvalnice gradonačelnice, tri zahvalnice Gradskog vijeća, četiri povelje, dvije plakete i jedan Grb Grada. Već sam broj različitih kategorija pokazuje kako se sustav javnih priznanja tijekom godina postupno širio.
Umag je također među sredinama koje priznanja dijele šakom i kapom. Uz formalna javna priznanja Gradskog vijeća, ove su godine uručene i brojne zahvalnice gradonačelnika, pa ukupan broj laureata prelazi deset.
Kada svjedočimo inflaciji javnih priznanja, a svaka inflacija umanjuje vrijednost onoga čega ima sve više, postavlja se pitanje ostaje li titula gradskog ili općinskog laureata jednako posebna kao nekada, ako je svake godine ponese deset, petnaest ili dvadeset ljudi.
Jer svrha javnog priznanja nije da obuhvati sve koji su tijekom godine učinili nešto korisno. Za to postoje zahvalnice udruga, priznanja sportskih saveza, nagrade škola i brojni drugi oblici društvenog priznanja. Javna priznanja grada ili općine trebala bi predstavljati najviše lokalno odličje.
Primjerice, sama činjenica da netko desetljećima samo obavlja svoj posao i još u javnom sektoru, ne bi smjela biti dovoljan razlog za najviše javno priznanje.
Ne može netko dobiti općinsko ili gradsko priznanje samo zato što već 20, 30 ili 40 godina vodi svoj obrt
Također, ne može netko dobiti općinsko ili gradsko priznanje samo zato što već 20, 30 ili 40 godina vodi svoj obrt. Za takve obljetnice postoje udruženja obrtnika i druge strukovne organizacije koje imaju vlastita priznanja.
Po meni, gradovi i općine trebali bi dodjeljivati najviše dvije ili tri godišnje nagrade. Tada bi one imale težinu, a svaki bi stanovnik znao tko su laureati i zbog čega su ih zaslužili.
Pitajte danas stanovnike Općine Kršan tko je prije dva tjedna dobio godišnje općinsko priznanje. Malo tko će znati nabrojati svih 16 laureata, a uvjeren sam da ni dio samih dobitnika ne bi uspio nabrojati sve ostale nagrađene.
Možda je upravo u tome najbolji dokaz da je smisao javnih priznanja počeo blijedjeti. Priznanje bi trebalo izdvojiti one koji su svojim djelovanjem ostavili izniman trag u zajednici, a ne postati godišnji popis svih onih kojima se lokalna vlast želi zahvaliti.