Uz obljetnicu Oluje: Kako je pjesma koju je Thompson napisao za Hrvate rasplakala jednog Srbina
Marko Perković Thompson nije originalan glazbenik. Njegova je glazba prilično retro (jugo hard rock iz 80-ih godina), a mnoge su pjesme „posuđene” od poznatijih svjetskih autora poput AC/DC-ja i sličnih. Također, njegove su pjesme izrazito domoljubne i vrlo teško pronalaze put do slušatelja izvan hrvatskoga nacionalnog korpusa.
No jedna njegova pjesma je univerzalna i, prevedena na bilo koji jezik, može izazvati jednako snažne emocije kao i kod Hrvata, naročito među narodima poznatima po velikim emigracijama. To je pjesma „Zaustavi se, vjetre”. Pjesma govori o čovjeku koji je prognan sa svog ognjišta pa negdje u tuđini sluša vjetar koji mu priča o starom kraju, njegovoj djevojci, bratu „koji se oženija nije”, majci koja je možda „bolesna, ali to krije”...
Uvjeren sam da bi, prevedena na albanski jezik (nakon Hrvatske, Kosovo je imalo najjaču političku emigraciju u bivšoj državi), ova pjesma bila megahit. Sigurno bi velik doseg imali i turski te poljski prijevod, pa čak i engleska verzija kada bi neki irski pjevač tu priču ispričao iz perspektive irskog emigranta koji je 1970-ih godina iz Sjeverne Irske izbjegao u Ameriku.
Marko Perković, autor i glazbe i teksta, kada je pisao ove stihove, imao je na umu brojne hrvatske političke emigrante koji su morali napustiti Hrvatsku, odnosno tadašnju Jugoslaviju, i nisu se smjeli vratiti sve do 1990. godine.
No ova je pjesma univerzalna i prava je šteta što je negativno obilježena svim onim nepoželjnim elementima koji se tako često povezuju s Thompsonovim nastupima. S njom se može poistovjetiti i svaki Istrijan koji je, bježeći od komunizma nakon rata, preko izbjegličkih kampova u Italiji odlazio u Ameriku ili daleku Australiju.
Međutim, nikoga ta pjesma nije ganula kao mog rođaka srpske nacionalnosti, kojeg sam prije nekoliko godina posjetio u gradiću Kučevu u Srbiji, nedaleko od rumunjske granice, kamo je prebjegao iz Hrvatske nakon „Oluje”.
Špiro, kako se zvao (u međuvremenu je umro), do rata je živio običnim životom socijalističkog radnika u Hrvatskoj. Radio je kao mehaničar u Šibeniku, a živio u selu Dragišići petnaestak kilometara od grada, na svojoj djedovini. Kada su se 1990. godine u tom kraju ljudi počeli dijeliti po vjeri i naciji, njega je zapala uniforma krajinske milicije (nećak Toni, sin njegove sestre iz Šibenika obukao je, pak, odoru Hrvatske vojske), u kojoj je dočekao i „Oluju”.
Pred naletom „Oluje” najprije je s cijelom obitelji na traktoru stigao do Banje Luke, a odande su ih autobusima pristiglima iz Srbije odvozili u razne gradove njihove nove domovine, koju su mnogi tada prvi put u životu i posjetili.
Mog rođaka Špiru i njegovu obitelj, kao na nekoj lutriji, zapalo je Kučevo, siromašan gradić u jednom od najsiromašnijih dijelova Srbije, uz samu granicu s Rumunjskom. Neki članovi obitelji su se snašli i odselili u Beograd, gdje je do kraja devedesetih niknulo cijelo jedno naselje s Dalmatincima (oni sebe najradije tako zovu), a Špiro je do smrti ostao u tom jadnom Kučevu, bez posla, bez kuće i bez domovine.
Thompson u Srbiji
Špiro se do posljednjeg dana prisjećao života provedenog u rodnom selu Dragišići kraj Šibenika. Sve bi bio dao da je još samo jednom vidio svoju nekadašnju kuću, ali se bojao doći u Hrvatsku.
„Ja sam čiste savjesti. Znam da nikome nisam učinio ništa nažao, ali znam mnoge slučajeve u kojima su ljude lažno optuživali na temelju anonimnih prijava pa su znali mjesecima ležati u šibenskom zatvoru dok nisu dokazali svoju nedužnost”, rekao mi je Špiro kada sam ga posjetio u Kučevu.
Dok smo se jednom prilikom vozili njegovu sinu, koji se u međuvremenu oženio i preselio u Beograd, Špiro je u mom automobilu ugledao Thompsonov CD.
„To je onaj što pjeva protiv Srba?”, upitao me.
„Ma ne, uglavnom pjeva o ljubavi prema domovini”, odgovorio sam i predložio mu da zajedno poslušamo pjesmu „Zaustavi se, vjetre”.
„Zanemari na trenutak činjenicu da to pjeva Thompson. Koncentriraj se na riječi i pažljivo ih slušaj”, rekao sam Špiri i pustio pjesmu.
Tih nekoliko minuta, koliko je trajala, u automobilu je vladala neopisiva tišina, a Špirine oči zacaklile su se od suza.
Zar nije ironično da tu lijepu Thompsonovu pjesmu danas, kada Hrvati više ne moraju bježati iz Hrvatske, možda najbolje razumiju hrvatski Srbi, odnosno Dalmatinci pravoslavne vjere, koji su 1995. morali napustiti svoja ognjišta podno Dinare?
Obilježavajući svake godine Oluju, možda bismo se ponekad mogli prisjetiti i tih ljudi.
(Ovaj komentar prvi sam put, u nešto izmijenjenom obliku, objavio u studenome 2017. godine. Budući da tada još nisam imao ovu kolumnu, a portal je imao znatno manji doseg, odlučio sam ga ponoviti.)