Alen je pjevao za HDZ, svađali smo se zbog Thompsona, a onda je došao na moje vjenčanje

Imati kolumnu koja se zove 'Komentar dana', a na današnji dan pisati o bilo čemu drugom, a ne o Alenu Vitasoviću, bilo bi gotovo bogohulno. Za one koji to još ne znaju, večeras će u prekrasnom ambijentu Malog rimskog kazališta u Puli Alen Vitasović održati slavljenički koncert povodom 35 godina karijere.

Svašta se događalo tijekom tih 35 godina - od početne euforije do razočaranja velikog broja Istrijana kada je u kampanji za parlamentarne izbore 1995. godine pjevao na HDZ-ovim predizbornim skupovima, preko problema u privatnom životu koji su se, nažalost, znali prelijevati i na poslovni, jer je često bio u stanju u kojem nije mogao održati koncert ili ispuniti neku drugu ugovorenu obvezu.

No godine su prolazile, a Alen je, unatoč osporavanjima i povremenim incidentima, i dalje trajao. Uvijek je bio tu negdje, svako toliko izbacio bi novi hit i s vremenom zaslužio epitet istarske glazbene institucije. Ono što je Dalmatincima Mišo Kovač, Istrijanima je Alen Vitasović.

Jednom sam već na ovom mjestu uspoređivao stihove pjesama koje izvode ove dvije glazbene legende i zaključio da se kroz Alena i Mišu najbolje mogu opisati mentalitet i senzibilitet prosječnog Istrijana i prosječnog Dalmatinca.

Kad slušaš Mišu Kovača, odmah je jasno da se radi o velikim emocijama, suzama koje padaju u more i jastucima natopljenima od čekanja. U „Proplakat će zora“ dramatično najavljuje tugu zbog gubitka voljene žene, a u „Ja ne mogu drugo nego da je volim“ priznaje da bi oprostio i izdaju, samo da ona ostane.

A onda poslušaš Alena i shvatiš koliko su Istrijani manje skloni patetici. Kod njega nema jastuka mokrih od plača. Njegovi junaci ne čekaju bivšu deset godina, nego odlaze na fešte, a malvaziju piju iz gušta, a ne zbog tuge. „Ti si kako i grojze, svaki bi te stija, ja bin te pozoba, pak bin te pustija“, jednostavno pjeva Alen.

Dalmatinac iz Mišine pjesme zavapit će: „Ako me ostaviš, kad poželiš kraj i nebo će plakati, izgubit će sjaj“. Istrijan iz Vitasovićeve pjesme hladno će reći: „Tu jenu noć da je nis prova. Jenu noć, tu jenu noć bija bin žbalja.“

Kad sam ovu usporedbu jednom ispričao Alenu, dao mi je vrlo jednostavno objašnjenje, u svom stilu: „Mi Istrijani bi samo jebali.“

Pjesmu s kojom je sve počelo, „Ja ne moren bež nje“, prvi sam put čuo u disko klubu u Nedešćini. Svima nam je bila odlična, a onda je jedan iz ekipe, koji je bio nešto bolje informiran od ostalih, rekao da to pjeva neki mali iz Orbanića, zaposlen na Radio Puli.

Nakon toga krenula je alenomanija po cijeloj Hrvatskoj, a bilo je tu vjerojatno i malo političkog poguranca jer je Tuđmanu i HDZ-u bilo u interesu da se Istra na sve načine, pa tako i preko pop-glazbe, što čvršće integrira u Hrvatsku. Zato vjerojatno nije slučajno što su Alen Vitasović i Livio Morosin, autor svih tih pjesama, u jednoj godini pobijedili na nekoliko festivala zabavne glazbe, uključujući i onaj najveći – Splitski festival.

Pjevanje za HDZ sigurno mu je bio dobar poslovni potez, ali je zbog toga nekoliko godina bio praktički kanseliran iz dijela istarskog društva. No i to je preživio, što dovoljno govori koliko je bio otporan, ali i kvalitetan.

Njegov vokal nije najbolji koji ste ikada čuli, ali je poseban, baš kao kod nedavno preminulog Shanea MacGowana. Nema tu velikog raspona oktava, ali karizma je neupitna.

Osobno s Vitasovićem imam vrlo zanimljiv odnos. Jako se uvrijedio na mene kada sam mu, nakon jedne njegove izjave protiv Thompsona, u Komentaru dana spočitnuo da je posudio svoj glas za Thompsonovu pjesmu „Lijepa li si“ te bio počasni gost na njegovu čuvenom koncertu za haške generale na Poljudu.

Poslije smo se pomirili pa sam ga, kao iznenađenje budućoj supruzi, pozvao da na našem vjenčanju u Starim stazama u Kršanu otpjeva tri pjesme za koje sam znao da ih Eleonora najviše voli.

Bilo je to u lipnju 2021., u vrijeme korone, a Alen tih mjeseci baš nije bio u najboljem stanju pa su me mnogi odgovarali od te ideje.

„Jesi lud? Ja sam ga angažirao za svoju momačku, pa je promašio cijelo selo i umjesto na našoj momačkoj završio na privatnoj zabavi u susjednom selu“, upozoravao me jedan prijatelj.

Nisam odustao. Htio sam baš Alena, a kako smo zbog korone, potvrda o cijepljenju i drugih okolnosti na vjenčanju imali angažiranog zaštitara, jedna od njegovih zadaća bila je da pripazi na Alena i, ako bude trebalo, diskretno ga isprati.

Ništa od toga nije bilo potrebno. Alen je došao na vjenčanje i otpjevao tri pjesme. Jedino je na svoju ruku promijenio program pa je otpjevao samo dvije pjesme po mojoj želji, a treću zamijenio pjesmom „Oštarije su mi zaprli“.

Kad smo dogovarali nastup, rekao je cijenu, a ja sam je odmah prihvatio. Nakon što je otpjevao tri pjesme, dao sam mu novac, a on me iznenađeno upitao:

„Si siguran da mi želiš toliko platiti? To je možda previše?“

„Nije. Svaku kunu si zaradio“, odgovorio sam mu.

Od tada, kad god se negdje sretnemo, Alen nam uvijek postavi isto pitanje:

„Ča, još ste skupa? Niste se rastavili?“

Alena je teško ne voljeti. Upravo zato jedva čekam da večeras počne njegov slavljenički koncert. Zato bi danas pisati o bilo kome drugome doista bilo bogohulno.